maniheizam ili manihejstvo, dualistička religija koju je osnovao → Mani u III. st. Nastala je sinkretističkom mješavinom žid.-kršć. i indo-iran. učenja gnostičkog tipa. Temeljna mu je postavka vjera u postojanje dvaju počela: dobrog (Bog) i zlog (materija); zemlje svjetla kojom vlada Bog s eonima, i zemlje tame, gdje vlada sotona s demonima. Čovjek se spašava od materije (zla) askezom, odricanjem i prosvjetljenjem. Spašena duša istobitna je s Bogom (svjetlom). M. se proširio na istoku do Kine i zapadu do Rima i Galije, a učenje je zabilježeno u mnogobrojnim spisima (osobito Arhelajeva djela, IV. st.). Poslije su ga potisnuli kršćanstvo, islam i budizam. Na Zapadu ostavlja tragove u kršć. sljedbama (katari, bogumili, albigenzi, valdenzi), ali i u radikalnijim oblicima augustinizma, kalvinizma i jansenizma, os. u moralnom aspektu.