 |
|
| Službeni naziv: | Kraljevina Maroko, al-Mamlakla al-Magribiyya |
| Površina: | 458 730 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 2002): 29 610 000 (65 stanovnika/km2); 56% gradsko |
| Glavni grad | Rabat (Ar-Ribât), 1 655 700 stanovnika (procjena 2005) |
| Upravna podjela | 14 regija (région) |
| Službeni jezik | arapski |
| Valuta | (marokanski) dirham = 100 santima (centimes) |
Maroko, država u sjev. Africi, u zap. dijelu Magreba, izlazi na Sredozemno more i Atlantski ocean, graniči s Alžirom na I i JI i Zap. Saharom na J, a na S, uz obalu Sredozemnoga mora, sa španj. eksklavama Ceutom i Melillom; ima 1835 km morske obale.
Prirodna obilježja
Atlas, prilaz Tizi n’Test
Tangier
vodopad d’Ouzoud
M. je pretežno planinska zemlja s izlazima na dva mora i na važnu položaju na Gibraltarskim vratima. U reljefnom smislu može se izdvojiti nekoliko prir. cjelina. Na S, uza sredozemnu obalu, uzdiže se o. 300 km dugo mlado nabrano gorje Er-Rif građeno od vapnenaca i fliša. Obala je strma i slabo razvedena, gorje se izdiže strmo, vrhovi premašuju 1500 m, a najviši dosežu gotovo 2500 m (Tidirhine, 2456 m). U ist. dijelu prekid te planinske barijere čini dolina r. Moulouya. Najveći, sred. dio Maroka zauzima planinski sustav Atlasa koji se pruža u smjeru JZ–SI u trima paralelnim nizovima. Od Er-Rifa odvojen je uskim klancem Taza kojim vode najvažnije veze ist. i zap. dijela zemlje. Najsjeverniji niz čini Srednji Atlas (Al-Atlas al-Mutawassit, franc. Moyen Atlas), građen od jurskih vapnenaca i uzdignut za alpske orogeneze. Najviši mu je vrh Bou Naceur (Bou Nasser), 3340 m. Sred. niz čini Visoki Atlas (Al-Atlas al-Kabir, franc. Haut Atlas), građen od starih kristalinskih stijena, jurskih vapnenaca i mlađih vulkanskih stijena, dug o. 750 km. Od atlantske obale isprva se uzdiže blago, preko prijelaznoga brdskog područja, a onda se naglo izdiže do iznad 2000 m s najvišim vrhom Maroka Jebel Toubkalom (4165 m). Najjužnije se nalazi Anti Atlas (Al-Atlas as-Sagir, 2531 m) koji se dalje prema SI nastavlja u gorju Jebel Sarhro (2712 m). Ta su gorja građena od kristalinskih škriljevaca, granita i gnajsa, i zapravo su rubni, tektonski uzdignuti dijelovi saharske ploče. Prema JI i J nastavlja se područje ravnica i dolina koje prelaze u Saharu. Najvažniji dio zemlje je atlantsko priobalje. Obalna nizina široka je 20–80 km, a na nju se nastavlja o. 200 km široko područje ravnjaka i platoa na visini do 700 m koji čine stepenast prijelaz prema Atlasu (tzv. Marokanska Meseta) i raščlanjeni su riječnim dolinama u kojima se javljaju prostrane naplavne ravnice. Klimatske prilike najviše su određene položajem i reljefom. Zrak koji dolazi s Atlantika manje je vlažan zbog prolaska preko hladne Kanarske struje. Općenito se može izdvojiti vlažno (od listopada ili studenog do ožujka ili travnja) i suho razdoblje. U priobalju i dijelovima Mesete prevladava sredozemna klima s vrućim i suhim ljetima i blagim zimama. Količina padalina smanjuje se s o. 900 mm na S (Tanger) do 200 mm u dolini r. Sous na J. U unutrašnjosti prevladava stepska klima, planine primaju više padalina (Visoki Atlas do 800 mm, Er-Rif 2000 mm), a u njihovoj zavjetrini količina padalina naglo pada na manje od 100 mm pa i od njih prevladava polupustinjska i pustinjska klima. Padaline se često javljaju u obliku pljuskova koji izazivaju bujice i poplave; u planinama zimi redovito pada snijeg. Temp. se kreću između 11 i 14 °C u siječnju i 22–29 °C u srpnju. Maroko ima najrazvijeniju mrežu u cijeloj sjev. Africi. Većina velikih rijeka pripada slijevu Atlantskog oceana. Najveće su (S–J): Sebou (458 km), Oum er-Rebia (555 km), Tennsift i Sous. U Sredozemno more utječe Moulouya (515 km). Gradnjom umjetnih jezera smanjene su opasnosti od poplava, a vode se koriste za hidroenergiju i natapanje. Tokovi na jugoist. padinama Atlasa teku prema Sahari i presušuju. Najveći vadi je Drâa.
Stanovništvo
mauzolej u Rabatu
Većina je stanovništva berberskog podrijetla, ali snažno arabizirana. Manje izmiješano berbersko st. čini oko trećinu ukupnoga i živi ugl. u planinskim područjima: Rifi na Er-Rifu, Tamazigti u Sr. Atlasu i Šlehi na Visokom Atlasu i u dolini Sousa. Od ostalih naroda ima nešto Europljana (Francuzi, Španjolci, Talijani), te Afrikanaca. Služb. jezik je arapski, govore se jezici berberskih plemena, kao drugi jezik dosta se rabi francuski. Krajnji SZ i sjev. dio atlantske obale najgušće su naseljeni (više od 200 st./km2), područja i od Atlasa o. 20, a J manje od 10 do 200 st./km2. U gradovima živi više od pol. st., udio se povećava, često u obliku slamovskih naselja. Najveći grad je Casablanca (Ad-Dâr al-Bayda’) s 3 144 900 st. Slijedi gl. grad, → Rabat (Ar-Rabât, 1 655 800), pa Fès (Fâz, 964 900), Marrakech (Marrâkeš, 839 300), Tanger (Tangah, 688 000), Agâdîr (550 000), Meknès (Miknâs, 536 322). Porast st. dosta je brz, o. 19‰ godišnje (prosj. 1980–2001), većinom zbog prir. prirasta, a pritisak koji je u nekim razdobljima olakšavan emigracijom u Zap. Europu u novije se vrijeme postupno smanjuje (stopa rodnosti o. 22‰, smrtnosti o. 6‰). Osoba mlađih od 15 g. je 33%, starijih od 65 g. 5%. Medijalna starost je 23 g., a očekivano trajanje života 70 g. Islam je drž. religija, gotovo svi stanovnici su muslimani suniti, uz neznatnu manjinu katolika. Nepismena je trećina muškog i gotovo dvije trećine ženskog st. Obvezno je školovanje u dobi 6–14 g., ali je pohađanje izvan gradova slabo, os. djevojčica. M. ima više sveučilišta, najveće je u gl. gradu, a od 1995. djeluje i sveučilište na engl. jeziku, prvo u sjev. Africi.
Gospodarstvo
prodaja tamjana
ulična scena u Marrakechu
Problemi marokanskoga gospodarstva slični su onima u drugim zemljama u razvoju: nepovoljna gosp. struktura, slaba obrazovna struktura st., nezaposlenost, velik utjecaj prir. nepogoda (suše), siva ekonomija, nedostatak investicija, rast vanj. duga. Od sred. 1980-ih prema planu MMF-a provodi se privatizacija velikih tvrtki, telekomunikacijskog sektora, duhanske ind. i dr., potiče se razvoj malog poduzetništva, ali napredak je dosta spor, BNP je nešto niži od 1200 USD/st. Doznake zaposlenih u inozemstvu znatan su prihod. Poljoprivreda zapošljava gotovo polovicu st., udio obradivog zemljišta viši je od 20%. Za vlastite potrebe uzgajaju se žitarice (pšenica, ječam, kukuruz), krumpir i drugo povrće i voće. Među komerc. kulturama najvažniji su agrumi, duhan, pamuk, šećerna repa, grožđe, čaj. Dosta se uzgajaju ovce i goveda, u Atlantskom oceanu važna su ribolovna područja. Od rudnih bogatstava najvažniji su fosfati, ima nešto ugljena, plina, olova i cinka, srebra, a za domaće potrebe vadi se željezna ruda. El. energija dobiva se najvećim dijelom u termoelektranama. Ind. je usmjerena na proizvodnju robe široke potrošnje za domaće tržište te osnovnu preradu sirovina i poljoprivr. proizvoda za izvoz. Najvažnije su grane kem. (prerada fosfata, kiseline), tekst., kožarska, prehr. ind., prerada nafte, proizvodnja građev. materijala. Turist. potencijali su znatni, ali još nedovoljno iskorišteni. Godišnje zemlju posjeti više od 5 mil. stranih turista. Vanj. trgovina unaprijeđena je nakon dogovora o povlaštenoj trgovini sa zemljama EU-a. Izvoze se sirovine i poluproizvodi, umjetna gnojiva, voće i povrće, riba, tekst. proizvodi. Uvoze se goriva, različiti industr. proizvodi, strojevi i oprema, prehr. proizvodi. Gl. partneri su iz EU-a: Francuska, Španjolska, Italija, Njemačka, Vel. Britanija. Prom. sustav počeo se razvijati još u kolon. doba, a najkvalitetniji je na SZ zemlje. Gl. pruga vodi od Tangera (Tangah) do Marrakecha (Marrâkush) s odvojkom do Oujde kroz klanac Taza. Duž atlantske obale više je važnih luka, najveća je Casablanca (Ad-Dâr al-Bayda’) koja ima i najveći međunar. aerodrom.
BNP (2002): 34,68 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2002):
poljoprivreda 16%, industrija 30%, usluge 54%
Udio zaposlenih po sektorima (2001):
poljoprivreda 43%, industrija 20%, usluge 37%
Nezaposlenih (2003): 11,9%
Inflacija (1990–2001): 2,7% (2003: 1,2%)
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 2,5%
Uvoz (2003): 8,7 mlrd. USD
Izvoz (2003): 13,1 mlrd. USD
BNP (2002): 34,68 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2002):
poljoprivreda 16%, industrija 30%, usluge 54%
Udio zaposlenih po sektorima (2001):
poljoprivreda 43%, industrija 20%, usluge 37%
Nezaposlenih (2003): 11,9%
Inflacija (1990–2001): 2,7% (2003: 1,2%)
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 2,5%
Uvoz (2003): 8,7 mlrd. USD
Izvoz (2003): 13,1 mlrd. USD
Povijest
dine kraj Merzouge
Prvo poznato stanovništvo koje je nastanjivalo područje današnjeg M. bila su plemena čiji su potomci Berberi, koji su ovo područje nastanili potkraj ← II. tisućljeća. Zbog povoljna geogr. položaja i razvijena grad. života na obalama Sredozemnoga mora M. je već u razdoblju antike privlačio strane trgovce koji su ovdje osnivali trg. kolonije. Arheol. nalazi potvrđuju da je već potkraj ← II. i poč. ← I. tisućljeća na sredozemnim obalama M. bila intenzivna djelatnost feničkih trgovaca, dok su Kartažani ovdje utemeljili više trg. kolonija. God. 46. M. je, zajedno s nekim regijama u današnjem Alžiru, ujedinjen u rim. provinciju Mauretaniju. Tijekom V. st. priobalni dijelovi M. ušli su u sastav kraljevstva Vandala, a u VI. st. ta su područja priključena Biz. Carstvu. Poč. VIII. st. Arapi osvajaju M., a najveći dio stanovništva je islamiziran. Tijekom vladavine careva iz berberskih dinastija Almoravida (XI–XII. st.) i Almohada (XII–XIII. st.) M. je bio sred. područje sjevernoafr. carstva u čijem je sastavu bio i juž. dio Pirenejskog poluotoka. U vrijeme berberske dinastije Merinida (XIII–XV. st.) urbano središte carstva i nositelj arap.-berberske kult. baštine postao je grad Fès. U razdoblju vladavine dinastije Vatasida (XV–XVI. st.) dolazi do opadanja moći središnjih vlasti i M. se raspada na velik broj nezavisnih kneževina pod vlašću lokalnih magnata. Slabljenje središnjih vlasti dogodilo se istodobno s prvim prodorom Europljana u M. Tijekom XV. st. Portugalci su osvojili nekoliko važnih gradova i luka, od kojih su os. važni bili Ceuta (pala 1415) i Tanger (pao 1471). Tijekom XVI. st. Portugalce su iz M. istisnuli Španjolci, a 1662. brit. je vojska zauzela Tanger. Tijekom XVI. i XVII. st. dolazi do organiziranja otpora lokalnih marokanskih magnata protiv eur. pritiska: M. je ponovno ojačao u XVII. i XVIII. st., kada je zemljom vladala dinastija Filali. Najistaknutiji vladar je sultan Mulai Ismail (1672–1727), koji je učvrstio utjecaj sred. vlasti, zauzeo većinu grad. središta koje su prije osvojili Europljani i reorganizirao vojsku koja je u vrijeme njegovih nasljednika imala velik utjecaj na izbor sultana i nerijetko sudjelovala u njihovu svrgavanju ili postavljanju. U XIX. st. M. ponovno slabi i dolazi pod utjecaj Francuske. God. 1844. franc. je vojska potukla snage sultana Abder-Rahmana i prisilila ga na potpisivanje, po Maroko nepovoljna, Tangerskog sporazuma. God. 1860. španj. je vojska osvojila Tetuan. Položaj M. kao eur. kolonije pravno je reguliran nakon konferencije eur. država u Madridu 1880. Tada je prihvaćena odluka prema kojoj su stranci, Europljani, imali povlašten položaj u M. Daljnji korak u imperijalističkoj i kolon. politici Europe prema M. bilo je potpisivanje tajnog sporazuma između Francuske i Italije 1900–1902. Prema njemu utvrđene su interesne sfere dviju zemalja u M. tako da je Francuska dobila M., a Italija Tripolitaniju. Ugovorom između Francuske i Vel. Britanije iz 1904. Francuzi su stekli potpun utjecaj u M. Iste je god. Francuska potpisala ugovor sa Španjolskom glede podjele interesnih sfera u sjev. Africi. No, 1905–06. oko M. su se sukobile Francuska i Njemačka. Nesuglasice su prebrođene na konferenciji u Algecirasu 1906. pri čemu je dogovorena gosp. internacionalizacija M., koji je ostao pod marionetskom vlašću sultana, koja je i pravno potvrđena ugovorom u Fèsu 1912. Nakon ponovnog franc.-njem. sukoba 1911. (tzv. Agadirska afera), Francuska je dobila protektorat nad M., a Njemačka zauzvrat dijelove ekvatorijalne Afrike. Spomenutim ugovorom u Fèsu M. je podijeljen na franc., španj. i međunar. zonu u Tangeru. Iste god. Marokanci su podigli ustanak protiv franc. protektorata. Ustanak je započeo u Fèsu i ubrzo se proširio na druge dijelove zemlje, a franc. gušenje otpora trajalo je 20-ak godina. Vrhunac ustanka započeo je 1920. kada je u španj. dijelu M. došlo do pobune rifskih plemena na čelu s Abd-el Krimom, koji je u sjeverozap. dijelu M. (područje gorja Er-Rif) 1922. proglasio nezavisnu državu. Ali, kada se ustanak proširio i na franc. dio M., došlo je (1925) do energične intervencije franc. vojske protiv Abd-el Krima. Napokon je 1926, zajedničkom franc.-španj. voj. akcijom, Abd-el Krim poražen, a ustanak u cijelosti ugušen tek 1934. God. 1936. iz španj. djela M. započela je fašist. intervencija generala Franca protiv španj. republikanaca. God. 1940. Tanger je zauzela španj. vojska. U studenom 1942. franc. dio M., pod upravom vlade u Vichyju, zauzela je saveznička vojska. Tanger je ponovno postao međunar. zona 1945, a 1950, nakon franc. pristanka da ondje utemelje voj. baze, znatno je ojačao amer. utjecaj u M. Kada je te godine marokanski sultan zatražio ukidanje protektorata nad zemljom, franc. su vlasti prisilile marokanske članove drž. vlasti da predaju ostavke. Zbog toga je u prosincu 1952. došlo do demonstracija marokanskog stanovništva u Casablanci (Ad-Dâr al-Bayda) i nekim drugim gradovima. Francuska vojska silom je razbila demonstracije te je zabranjeno polit. djelovanje Istiklale (Stranka nac. nezavisnosti) i drugih polit. organizacija. Situacija je dodatno zaoštrena kada su franc. vlasti svrgnule sultana Sidi Mohameda-ben-Jusefa i internirale ga prvo na Korziku, a potom na Madagaskar, te su za sultana postavili svojega kandidata Sidi Mohameda-ben-Arafa. No, zbog sve napetije situacije u zemlji i pritiska pokreta za nac. oslobođenje, Francuzi su 1955. prepustili sultansku čast protjeranom sultanu. Sada su Francuzi bili prisiljeni na konačni ustupak te je 2. III. 1956. potpisana franc.-marokanska deklaracija o ukidanju franc. protektorata i priznanju nezavisnosti M. U travnju iste god. Španjolci su pristali na ukidanje protektorata u sjev. dijelovima M. pod njihovom upravom. Iako je M. iste god. primljen u UN, amer. i franc. vojska ostala je stacionirana u marokanskim voj. bazama. God. 1957. proglašeno je Kraljevstvo M. čiji se suverenitet proširio na lučki grad Tanger, a sljedeće godine i na juž. dio španj. dijela M. God. 1962. donesen je ustav koji je 1965. suspendirao kralj Hasan II. preuzevši potom svu vlast u kraljevstvu. Kada je 1976. pripojio područje Zap. Sahare, a 1979. i dio koji je pripadao Mauretaniji, Kraljevstvo M. došlo je u dugotrajni sukob s polit. i voj. pokretom Fronta Polisario. God. 1985. M. je istupio iz Organizacije afr. jedinstva zbog toga što je ona priznala Saharsku Arap. Demokr. Republiku. Rat oko područja Zap. Sahare nastavio se i tijekom 1990-ih godina, iako u smanjenom intenzitetu. God. 1999. umro je kralj Hasan II. Naslijedio ga je sin kao kralj Muhamed VI.