Nikola II. Romanov
Nikola II. Romanov (Nikolaj Aleksandrovič Romanov), posljednji ruski car (Carsko Selo, danas Puškin, kraj Sankt Peterburga, 6. V. 1868 – kraj Jekaterinburga, 16/17. VII. 1918). Najstariji sin → Aleksandra III. Vladao 1894–1918. Nastavio provoditi autokratsku vladarsku politiku svojega oca. Sklopio savez s Francuskom (1894) i Engleskom (1907). Nastavio rusku ekspanzionističku politiku prema istoku, zaslužan za izgradnju Transsibirske željeznice. Godine 1900. okupirao Mandžuriju. Teško poražen u ratu s Japanom 1904–05. Nakon izbijanja prosvjeda pred Zimskim dvorcem u Petrogradu (“krvava nedjelja”, 22. I. 1905), pred neposrednom opasnošću od revolucije, nevoljko potpisuje Listopadski manifest 30. X. 1905. kojim se odobrava ustroj Dume kao zakonodavnoga narodnog predstavništva, stvaranje političkih stranaka te ostvarivanje osnovnih građanskih prava. Već nakon pola godine donosi ustav kojim ograničava ovlasti Dume i nastavlja vladati autokratski. Izbijanjem I. svjetskoga rata osobno preuzima zapovjedništvo nad vojnim snagama, ali se povlači nakon izbijanja Februarske revolucije 1917. Abdicirao 4. III. 1917, s obitelji interniran isprva u Carskom Selu, a nakon što je propala namjera privremene vlade u Petrogradu da ga se protjera u Englesku, prebačen je u Tobolsk. Izbijanjem → Oktobarske revolucije smješten je u Jekaterinburg, gdje su ga u ljeto 1918, s ostalim članovima obitelji, ubili boljševici. Posljednje godine njegove vladavine državnu su politiku u velikoj mjeri usmjeravali carica Aleksandra i njezini privrženici (Rasputin, monah Iliodor i dr.). Godine 1994. posmrtni ostaci Nikole II. i njegove obitelji ekshumirani su i svečano sahranjeni.