opera (skrać. od tal. opera in musica glazbeno djelo), glazb.-scensko djelo u kojem izvođači prikazuju dram. radnju pjevajući uz orkestar. U o. su sjedinjene dram. radnja, vokalna i instrum. glazba, gluma, katkad ples, pozornički dekor i kostimi glumaca pjevača. Literarni joj je temelj libreto, drama, komedija ili tragedija posebno pisana, u pravilu, u stihovima. Libreto može biti izvoran ili prerađeno i prilagođeno neko dram. ili veće prozno djelo. Tematski može prikazivati tragična, lirska ili komična zbivanja iz mitologije, povijesti ili suvr. života, radnja može biti ustrojena u jednom činu, ali i u tri do pet činova. Za izvedbu nekih opera dovoljno je tek nekoliko pjevača, dok druge traže mnogo vokalnih solista, veliki zbor i balet. I orkestar može biti komornog sastava, ali može imati i razmjere velikoga simfonijskog orkestra. Povijest opere duga je četiri stoljeća, no idejni su joj korijeni u starogrč. tragediji. U želji da obnovi starogrč. tragediju, u kojoj se više pjevalo nego recitiralo, skupina firentinskih umjetnika (→ Camerata iz Firence) potkraj XVI. st. nastojala ju je oživjeti stvorivši novu vrstu kaz. djela. Pjesnik Ottavio Rinuccini napisao je libreto, a skladatelj Jacopo Peri glazbu za dram.-glazb. djelo sa sadržajem iz ant. mitologije naslovivši ga Dafne. Djelo je prvi put izvedeno 1598. u kući firentinskoga plemića Jacopa Corsija. Tako je počeo četiri stoljeća dug burni razvoj te kaz. novine, kojoj su u Italiji prethodili misteriji, sveta prikazanja (rappresentazione sacra), pa svibanjske igre (maggiolate), madrigalističke komedije i, osobito, pastorale. Ubrzo poslije Dafne nastale su nove opere, uz Firencu pojavila se u Mantovi, Torinu i Bologni, potkraj 1620-ih godina središtem operne umjetnosti postao je Rim, a potkraj 1630-ih u Veneciji već je otvoreno prvo javno operno kazalište (Teatro di S. Cassiano), u koje je pristup bio omogućen svakom tko je kupio ulaznicu. Da bi privukli posjetitelje, autori opera povodili su se za ukusom i željama publike stvarajući drame pune akcije i sukoba, predstave su raskošno opremane, težište je preneseno s drame na glazbu, pjevnu i virtuoznu (kastrati postaju pjevačke zvijezde). U glazb. strukturu opere uneseno je niz novosti, tzv. da capo arije postale su najvažnije glazb. točke, a u pojedinim su mjestima stvorene opere posebnih tematskih i glazb. osobina (napuljska škola). Tijekom stoljeća o. se oblikovala kao složena glazb.-dram. struktura, u koju uvodi orkestralna uvertira, a nastavlja se redanjem glazb. točaka – recitativima, solističkim arijama, solističkim ansamblima (dueti, terceti, kvarteti, kvinteti, seksteti…), zborskim i, eventualno, baletnim prizorima. U ranijim operama svi su takvi dijelovi skladani kao posebne, zatvorene glazb. točke (operni brojevi), a poslije kao dijelovi prokomponirane cjeline, u kojoj glazba slijedi i oblikovno se podređuje razvoju dram. radnje. Iz Italije o. je ubrzo prešla u druge eur. zemlje, u kojima je također imala određenih prethodnika (npr. dvorski balet u Francuskoj). Širili su je tal. skladatelji služeći na eur. dvorovima, a slijedili su ih domaći skladatelji i pjesnici. Tijekom XVII. st. o. je već prisutna u Francuskoj, Engleskoj i njem. zemljama. Idućih stoljeća o. prolazi burni razvoj, stvaraju se novi žanrovi, glazba slijedi vlastiti razvojni put, kretanja u književnosti ogledaju se u tematici opernih libreta, barok, rokoko, klasicizam, romantizam, verizam, realizam, nac. škole, glazb. avangarda – stilska su obilježja glazbe opernih ostvarenja od XVIII. do XX. st. u kojima se kaleidoskopski miješaju sva tehn. (tradic. pjevači, tradic. glazbala, suvr. elektronika), stilsko-izražajna i estetska dostignuća suvr. glazbe i dramaturških načela. Jedino što u tom šarenilu pojedino glazb.-dram. djelo svrstava među opere jest odluka autora da je tako žanrovski odredi.