paleografija (od grčkoga: palaiós star, drevan; grafein pisati), pomoćna povijesna znanost, proučava stara pisma ucrtana ili nanesena stilusom, kistom, kalamusom ili perom na mekane materijale poput papirusa, pergamene, papira. Utvrđuje starost i mjesto nastanka rukopisa, a prema pismu koje proučava dijeli se na latinsku, grčku, slavensku, hebrejsku paleografiju i dr. Temelje latinske paleografije postavio je klasifikacijom tipova latinskoga pisma francuski benediktinac → Jean Mabillon u djelu O diplomatici (1681), a temelje grčke paleografije također benediktinac → Bernard de Montfaucon sistematizacijom grčkoga pisma u djelu Grčka paleografija (1708). Slavenska paleografija razvija se potkraj XVIII. i u XIX. st. prateći nagli razvoj slavistike. Proučavanje paleografije od najvećeg je značenja za klasičnu filologiju, povijest starog i srednjeg vijeka i za druge grane povijesne znanosti. Glazbena paleografija posebna je disciplina u muzikologiji koja proučava srednjovjekovne notne znakove (neume). Utemeljitelji su joj francuski benediktinci Joseph Pothier i → André Mocquereau.