pismo 1. Vizualni ekvivalent mišljenja i govora kojim se omogućuje njihovo čuvanje u vremenu i prenošenje u prostoru; razlikuje se embrionalno p. koje je ograničeno na zapisivanje pojedinačnih, nepovezanih slika, u cilju izražavanja i sporazumijevanja ali i magije, te pravo p., kod kojega nalazimo sustavno bilježenje nekog događaja ili iskaza. Prava pisma možemo podijeliti na nekoliko kategorija: piktografija ili slikovno p.; ideografsko p.; analitička prijelazna pisma (klinasto p., hijeroglifi, kinesko p., mayansko p., aztečko p.); fonetska pisma (ciparski silabarij, perz. klinasto p.); alfabetsko p. (sjevernosemitsko, ugaritsko klinasto p., feničko, grčko, etrursko, gotica, latinica, ćirilica, glagoljica i dr.). Pravi razvoj pisma započinje uporabom složenog sustava graf. znakova na području Mezopotamije o. ←3300. Viši stupanj konsonantskog alfabeta razvili su Feničani, od kojih su ga preuzeli Grci. Oni su prvi upotrijebili potpun sustav konsonanata i vokala te smanjili broj znakova. Od grč. p., posredstvom Etruščana, nastaje latinica, potom glagoljica i ćirilica. Pov. razvoj p. proučava → paleografija. 2. Zatvoren, kuvertiran dopis upućen kome poštom. Pisanje pisama poznato je od najstarijih civilizacija. U ant. književnosti postojali su priručnici za sastavljanje pisama. Pisma poznatih državnika, pisaca, znanstvenika, crkv. velikodostojnika, uz dokumentarnu često imaju i znatnu umj. i knjiž. vrijednost (→ epistola). Kao način polemike ili obračuna s pojedincem ili grupom, koristi se javno objavljeno otvoreno p., namijenjeno javnosti. Patentno p., služb. isprava kojom država imenuje šefa konzularnog ureda u inozemstvu. Država primateljica kao odgovor izdaje poseban dokument o prihvaćanju novoga konzula.