Stjepan Radić, rad N. Haritonova, 1926. Zagreb, Hrvatski povijesni muzej
Radić, Stjepan, hrvatski političar (Trebarjevo Desno, kraj Siska, 11. VI. 1871 – Zagreb, 8. VIII. 1928). Poslije privatno položene gimnazijske mature u Karlovcu, 1891. upisao se na zagrebački Pravni fakultet, s kojega je isključen 1893. i zatvoren zbog političkog istupa protiv bana → Károlya Khuen-Héderváryja. Godine 1895. ponovno zatvoren zbog javnog spaljivanja mađarske zastave. Potom studira u Pragu i Pešti, ali je isključen s obaju sveučilišta te mu je zabranjeno daljnje studiranje na sveučilištima u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Nakon boravka u Rusiji 1899. završava Višu političku školu u Parizu. Godine 1904. s bratom → Antunom utemeljuje Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS). Na sjednici Narodnog vijeća Države SHS suprotstavio se hegemonističkom ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom. U prosincu 1918. bojkotirao rad Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu tražeći samoopredjeljenje hrvatskoga naroda, zbog čega je uhićen. U prosincu 1920. na skupštini u Zagrebu HPSS je promijenio ime u Hrvatsku republikanska seljačka stranka (HRSS). U svibnju 1921. izabran je za predsjednika Hrvatskoga bloka, koji su činili HRSS, Hrvatska zajednica, Hrvatska stranka prava i Hrvatska republikanska stranka, a čiji je cilj bila politička borba protiv unitarističko-centralističke politike Karađorđevića i osporavanje prava Ustavotvornoj skupštini da donosi ustav za Hrvatsku. U srpnju 1923. otišao je u London, a zatim u Beč i Moskvu, gdje je HRSS uključio u Međunarodni seljački savez (Seljačka internacionala). Vratio se u kolovozu 1924, a u veljači 1925. uhićen je u zgradi Seljačkoga doma. Kada je 25. III. 1925. → Pavle Radić pročitao u ime HRSS-a izjavu kojom se priznaje dinastija Karađorđevića i Vidovdanski ustav, pušten je iz zatvora. Tada i HRSS mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka (HSS). Iste godine sastavljena je Pašić–Radićeva vlada “narodnoga sporazuma” u kojoj je S. Radić od studenoga 1925. bio ministar prosvjete. U veljači 1927. HSS je napustio koaliciju s radikalima te prešao u opoziciju prihvaćajući suradnju sa Samostalnom demokratskom strankom (SDS) → Svetozara Pribićevića, čime je u studenome 1927. osnovana Seljačko-demokratska koalicija (SDK) kao opozicija prema beogradskom režimu. Ubrzo su radikalski zastupnici u Narodnoj skupštini počeli prijetiti ubojstvima HSS-ovim zastupnicima što je kulminiralo 20. VI. 1928. kada je u beogradskoj skupštini radikal Puniša Račić ubio zastupnike HSS-a → Đuru Basaričeka i Pavla Radića, a ranio → Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića. Odmah po pristizanju vijesti o atentatu na hrvatske zastupnike, u Zagrebu je došlo do spontanih demonstracija na kojima je postavljen zahtjev za uspostavom republike. Posljednji Radićev politički čin bio je 27. VII. kojim je zahtijevao raspuštanje Narodne skupštine, nove izbore i reviziju → Vidovdanskog ustava. Umro je od posljedica rana zadobivenih u atentatu. Objavio je više knjiga, dnevničkih zapisa i članaka političke, gospodarske, književne, jezične i povijesne problematike. Djela: Hrvati i Srbi (1902); Uzničke uspomene (1903); Današnja financijalna znanost (1908) i dr.