Amerika, Sjeverna, treći po veličini kontinent na Zemlji, s oko 24,6 milijuna km2 ili gotovo 1/6 kopna na Zemlji. Od najsjevernije kopnene točke, rta Murchisona (72° 00’ s. g. š.) na poluotoku Boothia, do najjužnije, rta Mariata (5° 45’ s. g. š.), na poluotoku Azuero u Panami, proteže se u duljini od oko 7500 km, a od najzapadnije kopnene točke, rta Prince of Walesa (168° 95’ z. g. d.) na Aljasci do najistočnije, rta Saint Lewisa (55° 40’ z. g. d.) na Labradoru u duljini od oko 6250 km. Smješten između Sjevernog ledenog mora na sjeveru, otvorenog Atlantika na istoku, Meksičkog zaljeva i Karipskog mora na jugu te Tihog oceana na zapadu, grubo je trokutasta oblika i sužava se prema jugu, gdje je od Južne Amerike odvojena → Panamskom prevlakom, širokom oko 50 km na najužem dijelu. Aziji se približava na 85 km u → Beringovu prolazu. Glavnina kopna nalazi se između obratnica. Srednjoamerička prevlaka i → Antili nalaze se u tropima. Kontinentu pripadaju → Kanadsko arktičko otočje i otok → Grenland (najsjevernija točka Sjeverne Amerike: → rt Morris Jesup 83° 20’ s. g. š.), čiji se veći dio nalazi sjevernije od sjeverne polarnice. Obala je razvedena, posebno na sjeveru, duga oko 60 000 km. Od glavnine kopna udaljavaju se → Aleuti na sjeverozapadu (najzapadnija točka Sjeverne Amerike na otoku Attu, približno 172° i. g. d.), te Zapadnoindijski otoci na jugoistoku kontinenta. Sjevernoj Americi od udaljenijih otoka pripada → Bermudsko otočje (Velikoj Britaniji) u Atlantskom oceanu, te otoci → Revillagigedo (Meksiko) i otok → Clipperton (Francuska) u Tihom oceanu.
Građa i reljef
Veliki kanjon i rijeka Colorado
nacionalni park Banff u Kanadi
nacionalni park Arches u Utahu
Stjenjak u Alberti, Kanada
Prema građi i reljefu izdvajaju se četiri cjeline: prastari Kanadski (Laurentski) štit na sjeveru, staro gorje → Appalachian na istoku, mlađe nabrano gorje → Kordiljera na zapadu i središnje ravnice među njima. Prekambrijska osnova izložena je na površini Kanadskog štita koji se proteže sjeverno od rijeke Saint Lawrence i Velikih jezera, uključivo Kanadsko arktičko otočje i Grenland; ova prastara kontinentska osnova nije se nabirala od prekambrija. Nalikuje izvrnutom štitu, s najnižim dijelom potonulim ispod mora (Hudsonov zaljev); u reljefu su izraženi tragovi pleistocenske oledbe. Uz istočni rub kontinenta pruža se staro gorje Appalachian (Mt. Mitchell, 2037 m); dio sjeveroistočno od rijeke Hudson nastao je za kaledonske, a jugozapadni dio uglavnom za hercinske orogoneze. Otvaranje Atlantskog oceana za mezozoika dovodi do raspada → Laurazije, tj. odvajanja sjevernoameričkog prakontinenta (Laurentia) koji se razmjerno brzo giba na zapad; na zapadnom rubu podvlači se dno istočnog Tihog oceana pod Sjevernu Ameriku i nabiru se Kordiljeri. Prije otprilike 30 milijuna godina gibanje Sjeverne Amerike na zapad i podvlačenje tihooceanskog dna dovodi Istočnopacifički hrbat (pojas oceanskog razmicanja) u dodir sa zapadnim rubom. Oceanska ploča zapadnije od tog pojasa (uključivo Kalifornijski poluotok i zapadne dijelove savezne države Californije) danas se giba na sjeverozapad u odnosu na Sjevernu Ameriku, uzduž rasjeda San Andreasa. Kordiljeri se sastoje od triju usporednih pojasa. Najistočniji i najstariji je Stjenjak (→ Rocky Mountains, s najvišim vrhom Mount Elbertom, 4399 m). Zapadnije je pojas unutarnjeg ravnjaka i zavala, među kojima se ističe Velika zavala (Great Basin). Južno od nje je ravnjak Colorado, u kojem je istoimena rijeka usjekla poznati → Grand Canyon. Najzapadniji i najmlađi su Pacifički Kordiljeri, s najvišim vrhom kontinenta (→ Mount McKinley , 6194 m) na Aljaskom gorju (Alaska Range). U Kordiljerima su uobičajene vulkanske pojave. Između Kordiljera na zapadu i gorja Appalachian na istoku nalaze se središnje ravnice, najniže uz rijeku → Mississippi. U unutrašnjosti se nazivaju Velike ravnice (Great Plains) i blago se uspinju prema zapadu (High Plains), dok prema jugu prelaze u priobalnu nizinu (Gulf Plain). Mlađi nanosi prekrivaju stare prekambrijske i paleozojske stijene koje ponegdje izbijaju na površinu (uzvisina Sioux, ravnjak Ozark i dr.). Tragovi pleistocenske oledbe izraženi su na sjeveru ravnica, gdje je led izdubio jezerske uleknine, a sa zaostalih morena vjetar je ispuhao prah koji se taložio kao prapor na dijelovima središnjih ravnica.
Klima
Uz veličinu, oblik kontinenta i geografsku širinu, na klimu Sjeverne Amerike važan utjecaj ima reljef. Kordiljeri priječe zonalnu zapadnu cirkulaciju, tj. jači utjecaj toplih i vlažnih oceanskih vjetrova. U unutarnjim zavalama i u zavjetrini Stjenjaka krajevi su suši. Unutrašnjost je otvorena utjecajima hladnog sjevera i vrućeg juga; izmjena toplih i hladnih prodora dovodi do nagle promjene vremena. Oblik kontinenta uvjetuje razmjerno prostrana područja s polarnim i subpolarnim podnebljem. Sjever Aljaske i Kanade, Kanadsko arktičko otočje i veći dio obale Grenlanda ima klimu tundre, a Grenlandski ledeni pokrov ima klimu vječnog mraza. Prostran pojas od Aljaske do Labradora ima vlažnu borealnu klimu sa svježim ljetom. Zime su duge i vrlo hladne, a ljeta kratka i svježa. Najviše 4 mjeseca ima prosječnu temperaturu višu od 10 °C (najtopliji srpanj ima 13–16 °C). Surovost zime povećava se s kontinentalnošću. Prema jugu, blažu vlažnu borealnu klimu s toplim ljetom ima pojas juga Kanade i sjevera SAD-a, te dijelovi Kordiljera na zapadu (Stjenjak, Cascade Range, Sierra Nevada). Vlažnu borealnu klimu s vrućim ljetom ima još južnije područje između jezera Erie na istoku i 100° z. g. d. (od Južne Dakote do Kansasa). Manja područja zahvaća u New Yorku, Connecticutu i Massachusettsu. Jugoistočni dio SAD-a ima umjereno toplu vlažnu klimu s vrućim ljetom (virdžinijska klima), dakle s prosječnom temperaturom najtoplijeg mjeseca 22 °C i više. S porastom geografske širine i udaljavanjem od Atlantika rastu razlike između ljetnih i zimskih temperatura. Oborina ima (750–1500 mm/god.) tijekom cijele godine, s većim udjelom ljetnih kiša u unutrašnjosti. Ljetni prodori maritimnoga tropskog zraka teško se podnose. Obala Meksičkog zaljeva i atlantska obala do 45° s. g. š. izložena je povremenim tropskim ciklonima. Početkom ljeta u središnjem dijelu SAD-a uobičajeni su → tornadi. Najveći dio tihooceanske obale SAD-a, jugoistočni dio otoka Vancouvera i nasuprotna obala u Kanadi ima sredozemnu klimu s toplim ljetom. Najtopliji mjesec ima prosječnu temperaturu 16–20 °C (Seattle 17 °C, Los Angeles 21 °C). Znatan dio Californije ima sredozemnu klimu sa suhim vrućim ljetom. U središnjim dijelovima Srednje Amerike najraširenija je topla klima sa suhom zimom (sinijska klima) i vrućim ili toplim ljetom. U Sjevernoj Americi, napose na jugozapadu, raširene su suhe klime, većinom stepske, manje pustinjske. Najmanje je oborina uz tihooceansku obalu od San Diega (SAD) do Mazatlána (Meksiko) i u unutarnjim zavalama Kordiljera u SAD-u i sjevernom dijelu Meksika. Središnje ravnice zapadno od 100° z. g. d. primaju ispod 500 mm oborina godišnje. Na jugu kontinenta zastupljene su tropske kišne klime; tihooceanska obala Srednje Amerike, veći dio → Yucatána, krajnji jug → Floride i → Bahami, → Kuba i zapadni dio → Hispaniole imaju savansku klimu, a karipska obala Srednje Amerike i Mali Antili imaju prašumsku klimu.
Vode na kopnu
Razvodnica tihooceanskog i atlantskog slijeva pruža se Kordiljerima na zapadnom rubu kontinenta, pa gotovo 80% površine Sjeverne Amerike pripada slijevu Atlantskog oceana, poglavito preko sljevova Sjevernog ledenog mora i Meksičkog zaljeva. S obzirom na reljef, najveće rijeke teku prostranim središnjim ravnicama. Najveći riječni sustav kontinenta, Mississippi–Missouri–Ohio, odvodnjava velik dio unutrašnjosti u Meksički zaljev. U slijevu Meksičkog zaljeva još se ističe → Rio Grande. Sjeverni dio unutrašnjosti prošaran je mnogobrojnim jezerima, što su ispunila udubljenja nastala djelovanjem leda za pleistocenske oledbe. U slijevu Sjevernog ledenog mora ističe se sustav Mackenzie–Athabaska koji povezuje niz većih jezera (Athabaska, Great Slave Lake, Great Bear Lake). Među mnoštvom tekućica što se ulijevaju u Hudsonov zaljev ističe se sustav Nelson–Saskatchewan (s jezerom Winnipeg). Iz Velikih jezera (jezera Superior, Huron, Michigan, Erie, Ontario), najvećega jezerskog područja na svijetu, u Atlantik otječe Saint Lawrence. Istočno od gorja Appalachian u Atlantik se ulijeva niz kraćih rijeka (Hudson, Connecticut i dr.). Velik pad, obilje oborina i sutjeske u Kordiljerima čine tekućice tihooceanskog slijeva pogodnim za hidroenergetsko iskorišćivanje. Veće rijeke tihooceanskog slijeva jesu Yukon, Fraser, Columbia i Colorado. Pojedine unutarnje zavale u Kordiljerima nemaju otjecanje k moru ili su suhe. Najveći dio Velike zavale pripada unutarnjem slijevu → Velikoga slanog jezera (Great Salt Lake).
gejzir u nacionalnom parku Yellowstone
slapovi na Niagari
Monument Valley u Arizoni
Biljni i životinjski svijet
sekvoje
grizli
orao
U Sjevernoj Americi razvijeni su svi najvažniji oblici vegetacije, uz važan utjecaj podneblja. Pusta je ledena unutrašnjost Grenlanda. Tundra se nastavlja u širokom pojasu na sjeveru Kanade i Aljaske. Mnogobrojne su mušice, komarci i ptice za kratkog ljeta. More je važan izvor hrane za kitove, tuljane, sjevernog medvjeda. Na tundru se nastavlja borealna četinjačka šuma (tajga) od Aleuta, preko Aljaske i s Kanade do Newfoundlanda. Prevladava smreka i balzamova jela, rašireni su američki ariš i bor. Na prijelazu tundre i tajge tipični su polarna lisica i zec, sob karibu, na sjeveru je potisnut muškatni bik. U šumi također kanadski los, jelen, crni i smeđi medvjed, vuk, vjeverica, uz vodu dabar, ondatra, vidra. Mnoštvo je ptica (uz jezera brojne selice, npr. divlje guske). Uz Saint Lawrence, Velika jezera, u sjeveroistočnim dijelovima SAD-a i uz gornji tok Mississippija borealna četinjačka šuma prelazi u miješanu (bukva, javor, hrast i breza). Životinje su velikim dijelom potisnute; češće su jelen, vjeverica, tvor, ptice. U jugoistočnom atlantskom dijelu nalazi se područje bjelogoričnih šuma; uz hrast, hikori, grab, orah, bagrem i druge vrste, rastu tulipanovo drvo, magnolije i razno suptropsko drveće i grmlje. Tipične su životinje bjelorepi jelen, crni medvjed, rakun, oposum, divlji puran. Na obali južne Floride i u pojedinim dijelovima obale karipskih otoka raste mangrove. Ističu se ptice i gmazovi (aligator, zmije). U vlažnim dijelovima Srednje Amerike uspijevaju tropske kišne šume s obiljem biljnih (palme, mahagonij, drvolike paprati, gumijevci, lijane i dr.) i životinjskih vrsta (kukci, ptice, posebno papige, gmazovi, krezubice, majmuni, jaguari). Prirodno područje šuma su i vlažni Kordiljeri. Prevladava četinjačka šuma s visokim i jakim drvećem, npr. sitkanska smreka na Aljaski, Douglasova jela od Oregona do Britanske Columbije, te mamutovac (sekvoja) na sjeveru Californije, koji izraste do 100 m visine. Prema obali četinjačke šume u sjevernoj Californiji prelaze u raslinje prilagođeno sredozemnoj klimi (hrast, kalifornijski lovor), sjevernije je u priobalju uobičajen hrast, javor, jasen, a još sjevernije breza i jasika. U Kordiljerima su uobičajeni glodavci, jelen, američka divokoza, zec, ris, puma, crni medvjed, medvjed grizli, ptice grabljivice. Središnji dio kontinenta zauzimaju prostrani travnjaci zvani prerije. To je stepsko raslinje, ali se od euroazijskih stepa bitno razlikuje florističkim sastavom. Trave su sve kraće idući prema suhim krajevima na zapad. Poljodjelstvo, odnosno stočarstvo na sušnijem zapadu, prorijedilo je živi svijet. Gotovo je istrijebljen američki bizon, najveća životinja prerije. Uobičajeni su prerijski vuk (kojot) i prerijski svizac. U pustinjama unutarnjih zavala uobičajene su kserofitne i halofitne biljke. U vrućim pustinjama razne vrste kaktusa. U pustinjama uglavnom žive gmazovi (čegrtuše, iguana).
bizoni
prerijska zmija
aligatori
Stanovništvo
Indijanac
Sjeverna Amerika ima oko 463 milijuna stanovnika (procjena 1997); prosječna gustoća naseljenosti iznosi 18,8 stanovnika/km2. Rijetko su naseljeni hladni sjever kontinenta (dijelom nenaseljen), pustinje na jugozapadu i suhe Velike ravnice. Kanada, s 2/5 površine, ima tek 6,5% stanovnika kontinenta. Napučeniji su krajevi u južnom i istočnom dijelu oko Velikih jezera i uz rijeku Saint Lawrence, sjeveroistočno atlantsko primorje SAD-a, tihooceansko primorje u Californiji, Antili, Meksička visoravan i viši, podnebljem ugodniji, dijelovi srednjoameričke prevlake. Kontinent je visokourbaniziran, s mnogim velikim gradovima; preko 10 milijuna stanovnika imaju México, New York i Los Angeles. U posljednjem desetljeću XX. stoljeća porast stanovništva SAD-a i Kanade iznosi oko 1% godišnje. Standard življenja je visok. Nasuprot tomu, u Srednjoj Americi, opterećenoj gospodarskim problemima, zbog visoka prirodnog porasta velik je ukupan porast stanovnika. To dodatno otežava život, posebno u ruralnim krajevima. Starosjedioci su Ameroindijanci (Indijanci), Inuiti (Eskimi) i Aleuti. Danas ih u Angloamerici ima gotovo 3 milijuna. U doba novovjekovnog naseljivanja mnoga su plemena i njihove kulture potpuno nestala u dodiru s bjelačkim doseljenicima. Unatoč stradanjima u Srednjoj Americi, u Meksiku i državama prevlake danas prevladava miješano (mestici) i indijansko stanovništvo. Većina stanovništva Sjeverne Amerike potomci su europskih doseljenika; oko polovice stanovništva Kanade i SAD-a potomci su useljenika s britanskih otoka. Engleski je jezik prevladao u komunikaciji u Kanadi i SAD-u, koje čine Angloameriku. U Kanadi su među prvim useljenicima prevladavali Francuzi, pa je uz engleski službeni jezik i francuski. Oko 1/4 Kanađana je francuskog podrijetla, i većinom su u Québecu. Novovjekovno naseljivanje najintenzivnije je u razdoblju od 1830-ih do 1920-ih. Isprva u većem broju useljavaju Britanci, Irci, Nijemci i Šveđani, a od kraja XIX. stoljeća zapadnoeuropskim useljenicima pridružuju se useljenici iz južne, jugoistočne i istočne Europe. U Srednjoj Americi, nakon španjolskog osvajanja, većih useljeničkih valova nije bilo, što je rezultat španjolske kolonijalne politike u kojoj prevladava veleposjedništvo. Prevlast španjolskog jezika u većem dijelu Srednje Amerike čini je dijelom Latinske Amerike. Osim useljavanja iz Europe, značajno je prisilno useljavanje crnaca iz Afrike u XVII. i najviše u XVIII. stoljeću, poglavito u SAD i Antile, kao robova za rad na plantažama. Crnci i mulati prevladavaju u Antilima i na Bahamima, a u SAD-u čine oko 12% ukupnog stanovništva (nazivaju se Afroamerikancima). Manje je useljavanje iz Azije (Japanci i Kinezi od sred. XIX. stoljeća, u novije doba iz južne i jugoistočne Azije) i Južne Amerike. Značajna je unutarnja pokretljivost stanovništva SAD-a i Kanade, a potkraj XX. stoljeća razmjerno je jako preseljavanje (legalno i ilegalno) iz Meksika i drugih srednjoameričkih zemalja u SAD.
Gospodarstvo
Disney World, Florida
Las Vegas
Bahama, Srednja Amerika
Gospodarska snaga sjevernoameričkog kontinenta ponajprije je posljedica visokorazvijenoga suvremenog gospodarstva u SAD-u i Kanadi. To su tržišno usmjerena gospodarstva s velikim udjelom uslužnih djelatnosti, s tehnološki naprednom industrijskom proizvodnjom i suvremenom poljoprivredom. SAD predvodi gospodarski razvoj i sve više ulaže u zemlje Srednje Amerike. Meksiko je, unatoč novijem rastu industrijske proizvodnje i usluga, nedovoljno i nejednoliko razvijen, obremenjen rastom stanovništva, siromaštvom širokih slojeva, vanjskim dugom i dr. Politička i socijalna nestabilnost još je izrazitija u ostalim zemljama Srednje Amerike, većina kojih je opterećena velikim vanjskim dugom, inflacijom, usredotočenim razvojem u glavnome gradu i često ovisna o nekoliko izvoznih poljoprivrivrednih proizvoda ili ruda (tj. o urodu i cijenama na svjetskom tržištu). Neke otočne države imaju razmjerno visoke prihode od turizma i međunarodnih financijskih usluga, također tržišno osjetljivih gospodarskih grana. Velike štete nanose povremeni tropski cikloni. U pojedinim državama Srednje Amerike mnogo ljudi ovisi o poljoprivredi (Gvatemala, Nikaragva, Honduras i dr.). U Meksiku je gotovo 1/4 zaposlenih u poljoprivredi. Uz proizvodnju na veleposjedu, važna je samoopskrbna poljoprivreda (kukuruz, pšenica, grah). Od plantažnih komercijalnih kultura na svjetskom tržištu važni su proizvodi: agrumi (Meksiko), banane (Kostarika, Meksiko), kava (Meksiko, Gvatemala, Honduras, Kostarika, Salvador), kakao (Dominikanska Republika), šećerna trska (Meksiko, Kuba). Meksiko je jedan od većih proizvođača mesa. Suvremena poljoprivredna proizvodnja SAD-a i Kanade s 3–4% zaposlenih, na velikim posjedima, uz suvremene mjere i strojeve, zadovoljava domaće potrebe i daje velike viškove (najveće u svijetu) za izvoz na svjetsko tržište. Ponajprije se izvoze žitarice (poglavito pšenica, najveći svjetski izvoznici SAD i Kanada), prehrambeni proizvodi i uljarice. SAD i Kanada su među vodećim zemljama svijeta u šumarstvu i drvnoj industriji. Ribarstvo je znatno na Grenlandu, u Kanadi, SAD-u i Meksiku. U razvijenom rudarstvu Sjeverne Amerike svjetski su važne rezerve i proizvodnja zlata (SAD, Kanada), srebra, olova (SAD, Meksiko, Kanada), cinka, bakra (SAD, Kanada), nikla (Kuba, Dominikanska Republika), urana (Kanada, SAD), rude željeza (SAD, Kanada), ugljena (SAD), boksita (Jamajka), platine, molibdena, volframa, vanadija, azbesta, fosfata, sumpora i dr. SAD, Meksiko i Kanada su svjetski važni proizvođači nafte i zemnog plina. Kanada i posebno SAD su industrijske velesile s naprednom i vrlo raznolikom industrijskom proizvodnjom. Nakon II. svjetskog rata, uz strana ulaganja i jeftinu radnu snagu, jača industrijska proizvodnja u Meksiku. Važan gospodarski čimbenik Meksika jesu nafta i naftna industrija. Sjevernoamerički kontinent je, uz Europu i istočnu i jugoistočnu Aziju, jedno od svetskih trgovačkih žarišta. SAD je i po vrijednosti izvoza i uvoza vodeća svjetska trgovačka zemlja, a među prvih deset nalazi se i Kanada. Visoko je smješten i Meksiko. SAD, Kanada i Meksiko udruženi su u zajedničko tržište → NAFTA (North American Free Trade Agreement) na snazi od 1994. Radi bolje gospodarske. suradnje više srednjoameričkih zemalja udruženo je u → Caricom (od 1973).
Promet
San Diego
Sjeverna Amerika u cjelini ima vrlo razvijen prometni sustav, ponajprije u SAD-u i južnoj Kanadi. Na kontinentu je više od 330 000 km željezničkih pruga, od čega u SAD-u oko 240 000 km, važnih u robnom prometu. U Sjevernoj Americi ima oko 4,5 milijuna km suvremenih cestovnih prometnica, a automobilizacija je najveća među kontinentima (u SAD-u, Kanadi i Meksiku 1997. godine više od 160 milijuna osobnih automobila). Brojne su transkontinentalne autoceste u SAD-u, u Kanadi je važna Transkanadska cesta koja spaja obale dvaju oceana, a u Srednjoj Americi važna je Panamerička cesta. Unutarnje vode važne su u robnom prometu, napose pomorsko-jezerski plovni put Saint Lawrence Seaway. On je povezan sa sustavom Mississippi–Ohio, te preko kanala Erie s plovnim putom Mohawk–Hudson. Pomorski promet oslonac je snažne sjevernoameričke unutarnje i svjetske trgovine, a vodeće luke kontinenta nalaze se u SAD-u. U plovidbi je iznimno važan Panamski kanal. U zračnom prometu Sjeverna Amerika prva je u svijetu. Vrlo je gusta mreža unutarnjih, međunarodnih i međukontinentalnih avionskih linija, a najprometnije zračne luke u svijetu nalaze se u SAD-u. Pojedini dijelovi kontinenta (sjeverna Kanada, Grenland, Alaska, Karibi) snažno se oslanjaju na zračni promet. Sjeverna Amerika ima i najrazvijeniji telekomunikacijski sustav od svih kontinenata.
Povijest
hram Maya u Meksiku
Tikal, ruševine Maya iz Gvatemale
Najstarije stanovništvo nastanjeno na krajnjem sjeveru američkog kontinenta (prije 35 000 do 20 000 godina) bili su Paleoindijanci, te njihovi potomci → Indijanci, čiji je neovisan razvoj trajao do Kolumbova otkrića Amerike 1492. te početka europske kolonizacije (XVI. stoljeće). Društveni i gospodarski život Indijanaca temeljio se na plemenima lovaca nomada ili skupljača bilja, a tek je manji dio prihvatio poljodjelstvo i sjedilački način života oko ←1000. Na području današnjeg SAD-a postupno su se razvila tri kulturna kruga, na koje su znatan utjecaj imale srednjoameričke civilizacije s područja Meksičke visoravni. Kulture Adena i Hopewell (od ←1000. do ←200) razvile su se na sjeveroistoku SAD-a (dolina Ohija). Materijalni ostaci potvrđuju razvijenu socijalnu strukturu i podjelu rada. Kultura Mississippija razvila se u središnjem dijelu riječne doline na jugoistoku SAD-a (600–1500); znatne poticaje dobivala je od Maya i Azteka iz Meksika, a svoj je vrhunac dostigla u XIV. i XV. stoljeću. U sušnim krajevima jugozapadnog SAD-a nastala je (oko 400), i do danas se, zahvaljujući naprednijem poljodjelstvu, održala kultura Pueblo-Hohokam. Preci Indijanaca Pueblo, Anasazijci, svoje su teritorijalno širenje prema sjeveroistočnoj Arizoni, jugoistočnoj Nevadi, Coloradu, New Mexicu i Velikome slanom jezeru u Utahu postigli u razdoblju od 900. do 1100. Prostor pod nadzorom Anasazijaca pogodili su krajem XII. stoljeća suša i napadi ratničkih plemena Apaša i Indijanaca Navajo sa sjevera te je njihov prostor sužen na područje sjeveroistočne Arizone, zapadnog New Mexica i uz tok rijeke Rio Grande.
Politički i vjerski ustroj indijanskih naroda međusobno se razlikovao; npr. Indijanci Pueblo ustrojili su seoska vijeća kao središnje političko tijelo, dok su Irokezi tvorili jedinstvenu plemensku konfederaciju. U pretkolumbovsko doba u Americi je, prema procjenama, obitavalo oko 40 milijuna Indijanaca koji su, razjedinjeni zasebnim plemenskim savezima, govorili više stotina različitih jezika. Indijanci nastanjeni uz Atlantik i jugozapadni SAD poglavito su se bavili poljodjelstvom, Kanadu i prerije nastanjivali su nomadi i polunomadi usmjereni na lov i sakupljačku privredu. Manje skupine lovaca živjele su u suhim krajevima uz tihooceansku obalu, dok su uz obale Tihog oceana obitavala plemena usmjerena na ribolov.
Drži se da su prvi Europljani koji su doprli do zapadne polutke bili Normani. Oko 985. grenlandski kolonist Bjarni Herjolfsson primijetio je kopno zapadno od Grenlanda. Leif Ericsson, sin kolonizatora Grenlanda Erika Crvenoga, otkrio je oko 1001. Baffinov otok, Labrador i Newfoundland (Vinland). Zapisi o novome kontinentu sačuvani su u sagama – Saga o Grenlanđanima i Saga o Eriku Crvenom, te na zemljovidu bazelskog redovnika, koji je oko 1440. precrtao stariji zemljovid svijeta na kojem je bio prikazan i otok Vinland. Do konca XV. stoljeća svi su pokušaji kolonizacije sjevernoameričkoga kontinenta završavali neuspješno te je tek pomorskim pothvatom Kristofora Kolumba (1492) američki kontinent uključen u europski odn. svjetski sustav, nakon čega tijekom idućih stoljeća povijest Sjeverne Amerike postupno pripada povijesti Kanade i SAD-a.
Politički i vjerski ustroj indijanskih naroda međusobno se razlikovao; npr. Indijanci Pueblo ustrojili su seoska vijeća kao središnje političko tijelo, dok su Irokezi tvorili jedinstvenu plemensku konfederaciju. U pretkolumbovsko doba u Americi je, prema procjenama, obitavalo oko 40 milijuna Indijanaca koji su, razjedinjeni zasebnim plemenskim savezima, govorili više stotina različitih jezika. Indijanci nastanjeni uz Atlantik i jugozapadni SAD poglavito su se bavili poljodjelstvom, Kanadu i prerije nastanjivali su nomadi i polunomadi usmjereni na lov i sakupljačku privredu. Manje skupine lovaca živjele su u suhim krajevima uz tihooceansku obalu, dok su uz obale Tihog oceana obitavala plemena usmjerena na ribolov.
Drži se da su prvi Europljani koji su doprli do zapadne polutke bili Normani. Oko 985. grenlandski kolonist Bjarni Herjolfsson primijetio je kopno zapadno od Grenlanda. Leif Ericsson, sin kolonizatora Grenlanda Erika Crvenoga, otkrio je oko 1001. Baffinov otok, Labrador i Newfoundland (Vinland). Zapisi o novome kontinentu sačuvani su u sagama – Saga o Grenlanđanima i Saga o Eriku Crvenom, te na zemljovidu bazelskog redovnika, koji je oko 1440. precrtao stariji zemljovid svijeta na kojem je bio prikazan i otok Vinland. Do konca XV. stoljeća svi su pokušaji kolonizacije sjevernoameričkoga kontinenta završavali neuspješno te je tek pomorskim pothvatom Kristofora Kolumba (1492) američki kontinent uključen u europski odn. svjetski sustav, nakon čega tijekom idućih stoljeća povijest Sjeverne Amerike postupno pripada povijesti Kanade i SAD-a.