Švedska

Švedska, država u sjevernoj Europi, graniči s Norveškom na sjeveru i zapadu, Finskom na sjeveroistoku; izlazi na Baltičko more i Botnički zaljev na istoku, a na jugozapadu na Kattegat i Skagerrak, dok je od Danske na jugu dijeli i morski prolaz Öresund (danski: Øresund); ima 3218 km morske obale.

Prirodna obilježja

dvorac Drottningholm na jezeru Mälaren

Göteborg

Uppsala, stari dio grada

Kiruna

Stockholm

Po veličini četvrta eur. država, Š. obuhvaća istočni, veći dio Skandinavskog poluotoka. Geološki, najveći dio Š. pripada Baltičkom štitu, a građen je od gnajsa, granita i kristaličnih škriljevaca prekambrijske starosti. Na S i Z protežu se ist. pristranci Skandinavskoga gorja, nabranog za kaledonske orogeneze, koji se postupno spuštaju prema Baltičkome moru na I. Građeno je od prastare osnove metamorfnih stijena prekrivene paleozojskim sedimentima, a u gorju prevladavaju široke visoke ravni (fjell), iznad kojih se izdižu viši pojedinačni vrhovi. U sred. dijelu zemlje pruža se jezerska zavala, dok je na krajnjem J visoravan Småland (do 378 m) te plodna nizina Skåne. Na J i JI zemlje prekambrijske stijene prekrivene su donjopaleozojskim vapnencima i kristaličnim škriljevcima, dok u području nizine Skåne u građi prevladavaju pješčenjaci i glina trijasko-jurske starosti. Zbog intenzivnih tektonskih pokreta tijekom tercijara i pleistocena, ist. i juž. dio Švedske se spustio, dok se središnji izdigao. Današnji izgled reljefa rezultat je ledenjačke erozije i akumulacije tijekom pleistocena, kada je cijela zemlja bila prekrivena ledom. Najviše dijelove Skandinavskoga gorja (Kebnekaise, 2117 m; najviši vrh Švedske) karakterizira alpski reljef, dok su u nižim dijelovima brojna ledenjačka jezera i morene. Tradicionalno se Š. dijeli na tri regije. Na S, s od rijeke Dalälven i jezera Siljan, pruža se gorovit, šumovit i vrlo rijetko naseljen Norrland, koji obuhvaća najveći dio zemlje (2/3 teritorija). Središnjom se Švedskom, između Göteborga i Stockholma, proteže pretežno nizinska regija Svealand. Najjužniji dio zemlje obuhvaća regija Götaland, koja obuhvaća visoravan Småland i, na krajnjem J, vrlo plodnu valovitu nizinu Skåne. Obala Š. niska je i stjenovita, dijelom pješčana, s brojnim uskim i plitkim zaljevima (fjärden). Najveći švedski otoci Gotland (3140 km²) i Öland (1344 km²) nalaze se ispred jugoistočne obale, u Baltičkome moru. Klima je pod snažnim utjecajem položaja Skandinavskoga gorja, koje na S i u sred. dijelu zemlje sprječava prodor topla i vlažna zraka s Atlantskog oceana, dok istodobno omogućuje prodiranje hladna zraka s Arktika. O. 15% zemlje nalazi se unutar arktičkoga kruga. Na S Švedske prevladava subarktička, u sred. dijelu umjereno kontinentalna, dok juž. dijelovi zemlje imaju gotovo oceansku klimu. Prosječna godišnja količina padalina iznosi 600–900 mm. Srednja siječanjska temperatura -14 °C na krajnjem S (Karesuando), a -1 °C na J zemlje (Lund). Na krajnjem S zemlje temperature u zimskom dijelu godine mogu pasti i do -40 °C. Sr. srpanjska temperatura najniža je na S (14 °C), a najviša na J Švedske (17 °C). Snježni se pokrivač najdulje zadržava u planinama Norrlanda (do 8 mjeseci). Botnički zaljev zamrznut je tijekom godine i do 6 mjeseci (studeni–svibanj). Šume prekrivaju 68% površine Švedske, dok je oko 1/5 površine, posebice na kišnom JZ i krajnjem hladnom S, pod močvarama i barama. Prevladavaju crnogorične šume smreke i bora, koje se protežu iznad 60° s.g.š., a prema krajnjem S prelaze u šumovitu tundru. Iznad granice četinjača na sjeveru zemlje (360–400 m) nalazi se uzak pojas brezovih šuma. Miješane i bjelogorične šume rasprostranjene su na J, a prevladavaju miješane hrastove šume javora, brijesta, lipe i jasena. Na krajnjem J i JZ rastu bukove šume. Tek je o. 9% tla plodno i obradivo. Prostorom Švedske otječe velik broj vodom bogatih rijeka koje teku iz Skandinavskoga gorja prema JI, gdje se ulijevaju u Baltičko more i Botnički zaljev. Veće rijeke: Torne(älven), Lule(älven), Ume(älven) i Dal(älven), Klar(älven). Švedska ima oko 90 000 ledenjačkih i ledenjačko-tektonskih jezera (8,7% površine Š.), od kojih se većina nalazi na području regije Svealand. Površinom su najveća Vänern (5585 km²), Vättern (1912 km²), Mälaren (1140 km²) i Hjälmaren (483 km²); jezera su plovna.

Stanovništvo

Prema procjenama za 2017, u Švedskoj živi 10 006 254 stanovnika. Ravnomjeran rast stanovništva, od o. 0,5% godišnje, obilježio je Š. posljednjih 250 g., no tijekom 1990-ih taj je rast usporen. U etničkoj strukturi dominiraju Šveđani s 89%, a od manjinskih naroda najbrojniji su Finci (2%), koji žive uz šved.-fin. granicu. Na S zemlje živi i o. 17 000 Laponaca, koji sebe nazivaju Sami, a koji su doselili iz prostora Sibira prije više od 2000 g. te govore laponskim jezikom. U Š., najvećim dijelom na J, živi i radi o. 580 000 stranaca. Služb. je jezik švedski. Sa samo 22 st./km² Š. se ubraja u najrjeđe naseljene eur. države. Gustoća naseljenosti opada od J prema S, te od baltičke obale prema unutrašnjosti. Na području između Värmlanda i Skånea, na gotovo 1/3 površine Švedske, živi 83% stanovništva (51 st./km²); najgušće su naseljena područja oko najvećih gradova: Stockholma (1 372 565 094 st.; 260 st./km²), Malmöa (270 214 st.; 162 st./km²) i Göteborga (549 839 st.; 147 st./km²). U ostatku zemlje gustoća naseljenosti vrlo je rijetka, od 12 st./km² u sred. dijelu do samo 3 stanovnika/km² na sjeveru. U gradovima živi oko 83% stanovništva Švedske, a osim spomenutih, veći su gradovi Uppsala (140 454) i Västerås (110 877). Prema procjeni za 2007, godišnji rast broja stanovnika iznosi tek 0,16%. Velika iseljavanja iz Švedske bila su tijekom druge pol. XIX. st., u prvom redu u SAD. Nakon II. svj rata (1945) doseljavanje stanovništva postalo je veće od iseljavanja; najviše stanovništva doselilo je iz susjedne Finske, u razdoblju 1960–67. s prostora jugoistočne Europe, nakon 1970. brojni su polit. bjegunci doselili iz prostora Lat. Amerike te s Bliskog istoka, a tijekom 1990-ih velik broj izbjeglica iz BiH. Stopa rodnosti iznosi 10,2‰ (procj. 2007), a smrtnosti 10,27‰ (2007). Smrtnost dojenčadi iznosi 2,76‰ (2007) i među najnižom je u svijetu. Očekivano trajanje života od 81 g. među najvišima je na svijetu. U vjerskom sastavu prevladavaju protestanti luterani (evangelici) s 86%, oko 2% su katolici, a oko 11% stanovništva vjerski je neopredijeljeno. Nepismenih nema. Od 1842. školovanje u Švedskoj besplatno je i obvezno za djecu od 7 do 14 g., a od 1962. obvezno se obrazovanje produžilo na 10 g., do 17. godine. Čak 90% djece završi srednjoškol. obrazovanje, a o. 50% nastavlja školovanje i upisuje fakultet. Š. danas ima 13 sveučilišta: Uppsala (iz 1477), Lund (1666), Stockholm (1877), Göteborg (1891) i dr.

Gospodarstvo

Uz Švicarsku i Luksemburg, Š. se danas ubraja u gospodarski najrazvijenije eur. države, a i u svj. razmjerima spada u skupinu najbogatijih država. Životni standard stanovništva među najvišima je u svijetu. Šved. model države blagostanja dugo je vremena bio nedostižan i neostvariv uzor mnogim razvijenim državama. Višegodišnju politiku naglašenog drž. intervencionizma Š. je napustila poč. 1990-ih, kada započinje privatizacija javnog sektora, uključujući telekomunikacije i elektroprivredu, snižavaju se porezi i javni izdaci, a potiču se ponuda i poduzetništvo. U razdoblju 1991–93. Š. je doživjela najgoru gosp. recesiju; u tom se razdoblju BDP smanjio za 5,1%, drž. dug do kraja 1993. povećao se na 101 mlrd. USD, a iste god. drž. je proračun bio suočen s 28 mlrd. USD manjka. Jedan od najvećih gosp. problema bio je rast nezaposlenosti, koji je 1994. iznosio 9,1%, što je za šved. prilike bilo izuzetno dramatično. Otvaranje šved. gospodarstva i smanjenje proračunskog deficita započelo je 1994, a nastavljeno je i nakon priključenja Švedske Eur. uniji 1995. Gosp. zamah, koji je započeo nakon 1994, zasnivao se na povećanju izvoza robe i usluga, što je posljedica smanjenja vrijednosti nac. valute, te na povećanju industr. proizvodnje, uz neznatan rast osobne te smanjenje javne potrošnje. Usprkos pozitivnim gosp. pomacima, veliki drž. dug ostaje i dalje jedan od najvećih problema Švedske danas. Poljoprivredu u Š. karakterizira visoka produktivnost, te ona pokriva oko 3/4 domaćih potreba za hranom. Tek o. 6% površine (3,1 mil. ha) je obradivo, a 0,01% je pod trajnim nasadima. Pod travnjacima i pašnjacima je 1,4% (630 000 ha). Umjetno se natapa o. 1150 km² poljoprivr. zemljišta (2003). Većina posjeda je male i sr. veličine; prosječna veličina posjeda u Š. je 29,5 ha. Prevladava kombinacija stočarstva i poljodjelstva; na njivama se u prvom redu uzgaja i proizvodi stočna hrana. Na krajnjem J uzgajaju se žitarice – pšenica (2,39 mil. t), ječam (1,6 mil. t) i zob (1,06 mil. t). Od ostalih kultura uzgajaju se krumpir (991 000 t), šećerna repa (2,75 mil. t) i uljana repica. U okolici većih gradova uzgaja se povrće (rajčica, kupus, luk, grašak, grah i dr.). Na S zemlje razvijen je uzgoj krznaša (američka kuna), a manji broj Laponaca uzgaja sobove. Mliječno i mesno govedarstvo (1,71 mil. grla stoke) te svinjogojstvo (1,89 mil. svinja) razvijeni su na J; u cijelosti pokrivaju domaće potrebe za mliječnim i mesnim proizvodima. Ribarstvo je također razvijeno; godišnje se izlovi o. 365 000 t ribe. Najveći dio ribe lovi se na otvorenome moru u sjeveroist. dijelu Atlantika (Sjev. more), dok je u Baltičkome moru razvijen izlov haringe (35% ukupnog izlova Š.). Göteborg je vodeća šved. ribarska luka. Š. raspolaže vrijednim šumskim bogatstvom (30,6 mil. ha); godišnje se posiječe 54,3 mil. m³ drveta. Gospodarski su najznačajnije crnogorične šume u sred. i sjev. dijelu, dok su miješane šume na J u velikoj mjeri iskrčene. Oko pol. šuma je u privatnom vlasništvu, 37% je u vlasništvu države i Crkve, a 13% u rukama ostalih prav. osoba. Drvo je vrlo važna sirovina za domaću drvnu industriju te industriju papira; Š. je jedan od najvećih proizvođača drva u svijetu. Dio drvne građe i celuloze se izvozi. O. 3% radno aktivnog stanovništva Š. zaposleno je u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu. Zemlja ima znatna ležišta željezne rude na S (Kiruna, Gällivare, Malmberget i Grängesberg); godišnja proizvodnja iznosi 14,1 mil. t. U željeznoj je rudi o. 64% željeza, ali i znatan udio fosfora (godišnje se proizvede 20,6 mil. t, po čemu je Š. na 10. mjestu u svijetu). Rude se željeznicom prevoze do luka Luleå na Baltičkome moru i do Narvika (Norveška). Ležišta bakra u okolici Faluna u prošlosti su bila najveća i najvažnija, danas se bakrena ruda crpi iz rudnika Aitik, Boliden i Kristineberg (75 600 t). Važna su i ležišta olova (108 000 t, 7. na svijetu), cinka (177 000 t, 10. na svijetu), zlata, srebra, urana (15% svj. pričuva), volframa i pirita. U zaleđu Skellefteåa najveća su eur. ležišta arsena (godišnja proizvodnja o. 10 000 t). Dnevno se proizvodi 3208 barela nafte (2004). Š. se danas ubraja u najveće potrošače el. energije po stanovniku u svijetu. Unatoč golemu hidroenergetskom potencijalu (47,2% el. energije iz hidroelektrana), Š. uvelike ovisi o nuklearnoj energiji, jer zimi, u vrijeme najveće potrošnje, rijeke imaju najmanje vode. U četiri nuklearne elektrane (Barsebäck, Forsmark, Oskarshamn i Ringhals) s 12 reaktora proizvede se 45,4% energije. Ipak, inicijativa je većine stanovništva, iskazana na referendumu 1980, da se do 2010. zatvore postojeće nuklearke i sagrade novi alternativni kapaciteti za proizvodnju el. energije. Industrijalizacija Š. započela je 1870-ih i temelji se na domaćim sirovinama (željezna ruda, obojeni metali, drvo, hidroenergija). Nakon II. svjetskoga rata industrija je doživjela procvat, te je započelo plansko preusmjeravanje iz radno intenzivnih u tehnološki i razvojno intenzivne grane industrije (automobilska, kemijska, elektrotehnička, strojogradnja). Nakon 1960, kada je udio zaposlenih u industriji dosegnuo maksimum, broj zaposlenih se smanjuje, prije svega zbog osuvremenjivanja, ali i selidbe industrije u inozemstvo zbog skupe domaće radne snage. Danas je Š. jedna od najindustrijaliziranijih zemalja u Europi te izrazito izvozno usmjerena, a većina je industrije smještena u gradovima južne i srednje Švedske. Privatizirano je više od 90% industrije. Najvažnije grane: kovinska, strojogradnja, grafička, industrija papira, duhanska, prehrambena, kemijska, petrokemijska, drvna, industrija namještaja, crna i obojena metalurgija. Na domaćoj rudi i jeftinoj električnoj energiji razvila se crna metalurgija, u srednjoj Švedskoj (Borlänge, Avesta, Fagersta, Sandviken, Hofors) i gradu Luleå na S. Š. proizvede 3,2 mil. t sirovog željeza, 5,19 mil. t čelika. Obojena metalurgija ugl. prerađuje domaće sirovine; prerađuju se olovo, cink, bakar, arsen, zlato i srebro. Velika tvornica aluminija (127 000 t) nalazi se kod Sundsvalla. Strojogradnja i kovinska ind. (pile, kuglični ležajevi) razvijene su u sred. dijelu zemlje. U Boforsu se proizvodi oružje. Automob. ind. razvijena je u Göteborgu (Volvo), Trollhättanu (Saab–Scania) i Södertäljeu (kamioni i autobusi); godišnje se proizvede o. 376 000 osobnih automobila i o. 58 000 autobusa i kamiona. U Linköpingu je dobro razvijena zrakoplovna ind. (putnički i voj. avioni Saab). Vrlo su razvijene elektron. i elektrotehn. ind. (Electrolux i Ericsson), ponajprije u Stockholmu i Västeråsu. Na domaćoj drvnoj sirovini razvila se drvna, ind. papira (10,1 mil. t papira, od čega 2,51 mil. t novinskoga, po čemu je Š. na 7. mjestu u svijetu) i celuloze, ind. namještaja (IKEA). Š. je u svijetu poznata i po ind. žigica (Jönköping, Tidaholm). Izvozno je razvijena kemijska, u prvom redu farmaceutska ind., te proizvodnja plastičnih masa. Na jugu Š. razvijena je prehr. ind. U Kronobergu, Orreforsu (kristal) i Alsterbrou razvijena je poznata šved. ind. stakla. Kapaciteti tekst. ind., zbog konkurencije slabije razvijenih zemalja, smanjeni su za više od 3/4; preostali su se specijalizirali za tekst. proizvode visoke kvalitete. U Vintervikenu je poznata Nobelova tvornica dinamita. Veliki petrokem. kompleks nalazi se u Stenungsundu, na zap. obali. Nekad vrlo razvijena brodogradnja (Stockholm, Göteborg i Malmö) izgubila je na značenju zbog konkurencije istočnoazijskih zemalja. Danas je preusmjerena na konstrukciju naftnih platforma i gradnju trajekata. Izvozi se drvna građa, strojevi, automobili, željezo, čelik, brodovi, a uvozi nafta, prom. oprema, strojevi, odjeća, hrana. Gl. trg. partneri: Njemačka, Vel. Britanija, Norveška, Danska, SAD, Finska, Francuska, Nizozemska, Italija, Belgija i Luksemburg. Švedsku svake godine posjeti o. milijun stranih turista, a najatraktivniji su otoci Gotland i Öland (brojna ljetovališta). Zimski turizam razvijen je u sred. Š. (poznato skijaško središte Åre). Od 210 000 km cesta, 74% je asfaltiranih, a 1591 km je autocesta. Cestovna je mreža gusta na J i u sred. dijelu, dok je na S vrlo rijetka – ovdje je i najveći udio neasfaltiranih cesta. Gl. je prometnica, cesta E4 duž obale Botničkoga zaljeva, duga 1046 km, kojom su povezani Stockholm, Uppsala, Sundsvall, Umeå, Luleå i Haparanda. Otok Öland povezan je s kopnom 6070 km dugim mostom, jednim od najdužih cestovnih mostova u Europi. Šved. Malmö i dan. Kopenhagen povezani su od srpnja 2000. cestom i željeznicom 1100 m dugim tunelom i 16 km dugim cestovno-želj. mostom podignutim preko morskoga prolaza Øresund. Želj. mreža ima 11 481 km pruga, 9400 km elektrificiranih. Važnu ulogu, osim u putničkom, ima i u prijevozu željezne rude. Trg. flota ima 430 brodova. Najveće su morske luke Göteborg, Helsingborg, Malmö i Stockholm. Trajektnim vezama Š. je povezana s Danskom, Njemačkom, Poljskom, Finskom i Estonijom. Š. ima i 2052 km unutar. plovnih putova. Kanal Göta (560 km), između Göteborga i Stockholma, vrlo je popularan za turist. ture. Na području Š. ima 798 km plinovoda (2006). Od 155 zračnih luka, 48 ih ima redoviti putnički promet; zračne luke međunar. značenja su Stockholm (Arlanda), Göteborg (Landvetter) i Malmö (Sturup). Nacionalni avioprijevoznik je SAS (Scandinavian Airlines System).

BNP (2006): 373,2 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2006):
poljoprivreda 1,1%, industrija 28,1%, usluge 70,8%
Udio zaposlenih po sektorima (2000):
poljoprivreda 2%, industrija 24%, usluge 74%
Nezaposlenih (2006): 5,6%
Inflacija (2006): 1,4%
Realan rast gospodarstva (2004): 3,6%
Uvoz (2006): 151,8 mlrd. USD
Izvoz (2006): 173,9 mlrd. USD

Povijest

dvorac Kalmar

toranj katedrale u Lundu

freska Albertusa Pictora iz XV. st. u crkvi u Täbyju

Tragovi naselja na području Š. datiraju iz paleolitika. Prve pov. vijesti o Š. iznio je rim. povjesnik Tacit, koji Suione (lat. Suiones; šved. Svear) navodi kao gl. narod u Skandinaviji. U VII. st. ustrojeno je kraljevstvo pod dinastijom Inglinga; u VIII. st. Sveari dopiru u svojim pohodima do Engleske, Škotske, Islanda, Sjev. Amerike, osnivaju svoje naseobine u ist. Baltiku, trguju s Bizantom, Rusijom i Arapima. Prvi kralj, vladar nad područjem sr. i juž. Š., bio je Olav, nazivan “Kralj poreznik” (990–1022); u njegovo doba u Š. prodire kršćanstvo. Nakon vladanja njegovih sinova Anunda (1022 – o. 1050) i Edmunda Starog (o. 1050–1060) izumire dinastija Inglinga. U doba kralja Sverkera (o. 1134 – o. 1156) započinje doba vladanja istoimene dinastije (s prekidima do 1208.). U XIII. stoljeću jača središnja kraljevska vlast; najistaknutiji je vladar → Birger (Birger Magnusson, Birger jarl), utemeljitelj Stockholma, koji je kao regent vladao Švedskom (1250–66) umjesto malodobna sina Valdemara. Izborom Magnusa Erikssona (1319) ostvarena je prvi put personalna unija između Švedske i Norveške. Nakon njegova protjerivanja, plemstvo je na prijestolje dovelo Magnusova nećaka, njem. vojvodu Albrechta Mecklenburškog (1364–89). Zbog kralj. samovolje oboren je s prijestolja, a plemstvo je na čelo države pozvalo kraljicu Danske Margaretu. Unija triju skandinavskih država i formalno je potvrđena ugovorom u Kalmaru 1397, a svaka je zemlja sačuvala unutar. autonomiju. Za → Erika Pomeranskog (vladao od 1412) jača švedski otpor; 1434. izbio je veliki seljački ustanak pod vodstvom → Engelbrekta Engelbrektssona, pripadnika sitnog plemstva. Iako ga je krupno plemstvo isprva podupiralo, 1436. dalo ga je umoriti, a regentom postaje plemić → Karl Knutsson Bonde (kralj Karlo VIII. od 1448). Novi seljački ustanak ugušen je uz pomoć Danaca (1436–37). U XV. stoljeću Švedska postiže i značajan gospodarski i kulturni napredak (1477. utemeljeno je sveučilište u Uppsali). God. 1521. izbio je veliki protudan. ustanak pod vodstvom → Gustava Vase, koji je 1523. izabran za kralja (Gustav I., utemeljitelj dinastije Vasa). Iste godine Stockholm je pao u ruke švedskih postrojba čime je → Kalmarska unija prestala i formalno postojati. Istodobno se Švedskom širio pokret reformacije, koji je kralj podupirao. U vrijeme njegove, kao i vladavine sina Erika XIV. (1560–69), Švedska je stupila u dugotrajnu borbu za prevlast nad Baltikom. God. 1561. Šveđani su zauzeli Reval (Tallinn) sa sjev. Estonijom; 1563. započinje i Sedmogodišnji rat s Danskom; 1583. zauzimaju Narvu i Ivangorod. Do šved.-polj. približavanja dolazi za Ivana III. (1569–92), koji se oženio Katarinom Jagelović, a u doba njegova sina Sigismunda (1592–99), izabranog za kralja Poljske (1587), i do personalne unije. Istisnut s prijestolja (1594), Sigismund je u oružanom sukobu poražen i svrgnut 1599. Protukat. pokret predvodio je sin Gustava Vase, vojvoda Karlo, od 1604–11. kralj Karlo IX. Njegov nasljednik → Gustav II. Adolf (1611–32) uspješno je okončao ratove protiv Danske, Poljske i Rusije. U novom ratu s Poljskom (1621–29) stekao je Livoniju i velik dio Pruske, čime je Švedskoj osigurana prevlast na Baltiku. Uzorno je ustrojio drž. upravu, reformirao sudstvo, financije i školstvo, te poticao trgovinu i rudarstvo. God. 1630. ulazi u Tridesetogodišnji rat s ciljem širenja šved. vlasti u Njemačku i sprječavanja habsburškog prodora prema Baltiku. Nakon njegove pogibije kraj Lützena (1632), Švedskom je upravljao (umjesto Gustavove malodobne kćeri Kristine) kao regent kancelar → Axel Oxenstierna. Westfalskim mirom (1648) Š. je potpuno zagospodarila Baltikom (“Švedsko jezero”) i postala jedna od eur. velesila. God. 1654. kraljica Kristina odrekla se krune u korist Karla X. Gustava (1654–60), koji je provalio u Poljsku i zauzeo Varšavu i Krakov. God. 1658. Š. sklapa mir s Danskom, 1660. s Poljskom, a 1661. s Rusijom. U vrijeme Karla XI. (1660–97) Š. je kao saveznica Francuske uvučena u rat protiv koalicije Danske, Nizozemske i Brandenburga; 1693. parlament je Karla XI. proglasio apsolutnim monarhom. U doba vladanja Karla XII. (1697–1718) koalicija Danske, Poljske, Saske i Rusije povela je protiv Švedske Veliki sjev. rat (1700–21). Iako je u početnoj fazi ratovanja imao uspjeha, Karlo XII. je poražen te se spasio bijegom u Tursku (bitka kraj Poltave, 1709). God. 1714. pokušao je oružanim putem istisnuti Dance, ali je u borbama poginuo. Mirovnim ugovorom u Nystadu 1721. Š. se odrekla Bremena i Verdena u korist Hannovera, većeg dijela Pomorja u korist Prusije, kao i Estonije, Livonije, Ingermanlanda i dijela Finske u korist Rusije. Zaslugom kancelara Arvida Horna, obnovila je ratovima iscrpljeno gospodarstvo i voj. snage, a promišljenom međunar. politikom ojačala je svoj položaj. U unutarnjoj politici Švedske tijekom prve pol. XVIII. st. izdvajaju se dvije stranke: pristaše dobrosusjedskih odnosa s Rusijom (zvani “noćnim kapama”) i pristaše ponovnog osvajanja izgubljenih područja (nazivani “klobuci”). Po dolasku na vlast stranka “klobuka” je, uz franc. potporu, započela s voj. pripremama. Rat protiv Rusije otpočeo je 1741, a već za 2 god. Š. je pretrpjela težak poraz i bila je prisiljena Rusima prepustiti dio Finske do rijeke Kymmene. Za šved. prijestolonasljednika izabran je rus. kandidat, vojvoda Adolf Friedrich von Holstein-Gottorp. U njegovo doba (1751–71) Š. je stupila u Sedmogodišnji rat (1756–63) na strani Austrije i Francuske, a protiv Fridrika II. Vojni neuspjesi i financ. kriza doveli su do pada stranke “klobuka”. God. 1772. Gustav III. (1771–92) izvršio je drž. udar; novim ustavom ojačana je kralj. vlast, ali su donesene i brojne reforme u duhu prosvijećenog apsolutizma (ukinuta su brojna staleška ograničenja, priznata sloboda vjeroispovijesti, potaknut je razvoj industrije, utemeljena su prva znanstv. društva, 1786. osnovana Šved. akademija i dr.). God. 1792. Gustav III. ubijen je u uroti šved. aristokrata. Njegov nasljednik, Gustav IV. (1792–1809), stupio je u protunapoleonsku koaliciju, poraženu 1807. Švedska je izgubila Pomeraniju, a 1808–09. Finsku. Skupina časnika tada smjenjuje Gustava III., a parlament donosi nov ustav i ukida sustav apsolutne monarhije. Nakon smrti Karla XIII. (1809–18), koji nije imao potomstva, za nasljednika je 1810. izabran Napoleonov maršal → Jean-Baptiste Bernadotte (kao Karlo XIV.), koji nakon Napoleonova poraza u Rusiji sudjeluje u vojnim djelovanjima protiv Francuske. Kielskim ugovorom (1814) Švedska stječe Norvešku; odredbama Bečkog ugovora (1814–15) Švedska se u korist Pruske odrekla Pomeranije. Tijekom prve polovine XIX. stoljeća zaoštravaju se suprotnosti između aristokracije i dvora s jedne, te liberalnoga građanstva s druge strane. Unutarnje prijepore privremeno su potisnuli događaji 1848–50. (rat između Danske i Pruske). U vrijeme Krimskoga rata Švedska ostaje neutralna, a mirom u Parizu 1856. dobiva anglo-francusko jamstvo protiv ruskih presezanja na Baltiku. Godine 1866. prihvaćen je prijedlog parlamentarno-političke reforme. Po novom ustavu parlament su sačinjavala dva doma. Godine 1905. norveški je parlament raskinuo uniju sa Švedskom, a → Oskar II. (1872–1907) odrekao se norveške krune. U vrijeme vladanja → Gustava V. (1907–50) sklopljen je 1908. Petrogradski sporazum između Rusije, Njemačke, Danske i Švedske o održanju postojeće ravnoteže snaga na Baltiku. Tijekom I. svjetskoga rata Švedska je održala neutralnost. Izbornom reformom 1918. uvedeno je opće pravo glasa, 1920. osnovana je prva socijaldemokratska vlada na čelu s → Karlom Hjalmarom Brantingom. Nakon 1923. na vlasti se smjenjuju liberali i konzervativci; na izborima 1932. većinu odnose socijaldemokrati koji formiraju vladu na čelu s → Perom Albinom Hanssonom. Izbijanjem II. svjetskoga rata Švedska je ponovno dala izjavu o čuvanju neutralnosti; iako je tijekom rata bila izložena velikom njemačkom pritisku, predstavljala je važno utočište za žrtve nacističkih progona. Godine 1946. pristupa UN-u, 1947. Marshallovu planu, 1949. Europskom vijeću, a 1960. Europskom udruženju za slobodnu trgovinu (iz kojega je istupila 1972). Poslijeratna Švedska, koju nakon Hanssonove smrti vodi → Tage Erlander 23 godine, postaje moderna socijalna država s razvijenim gospodarstvom, reformiranim školstvom, zdravstvom i javnim sektorom. Erlanderovim povlačenjem iz politike nakon velike pobjede socijaldemokata na izborima 1969. predsjednikom vlade i stranke postaje → Olof Palme. Na prijestolje je 1973. stupio unuk kralja → Gustava VI. Adolfa (vladao od 1950) → Karlo XVI. Gustav, koji je prema ustavu iz 1975. samo reprezentativni upravitelj države. Godine 1976. predsjednik vlade postaje prvak Stranke centra → Thorbjörn Fälldin (do 1978); novu vladu sastavio je liberal Ola Ullsten, a 1981. ponovno Th. Fälldin. Na izborima 1982. i 1985. socijaldemokrati su odnijeli većinu, a vladu je sastavio njihov prvak O. Palme, ubijen u atentatu 1986, u okolnostima koje ni do danas nisu razjašnjene. Socijaldemokrat → Ingvar Carlsson vodio je vladu do 1991, kada na vlast dolaze liberalni konzervativci (→ Carl Bildt), a već  1994. predsjednikom vlade opet postaje I. Carlsson (do 1996). Od 1995. Švedska je punopravna članica Europske unije. Novi predsjednik Socijaldemokratske stranke Göran Persson osvaja parlamentarne izbore 1996. i sastavlja vladu. Na izborima 2002. socijaldemokrati povećavaju broj zastupnika u parlamentu, ali na izborima 2006. doživljuju poraz i novim premijerom postaje Fredrik Reinfeldt (ponovno izabran 2010) iz liberalne konzervativne stranke Moderaterna (umjerenjaka). U rujnu 2014. socijaldemokrati pobjeđuje na parlamentarnim izborima  i novim premijerom postaje Stefan Löfven.