češka književnost. Prvi i važniji spomenik češke pismenosti legenda je nepoznatog svećenika o životu i smrti kneza Václava iz sredine X. stoljeća. Redovnik Kristiján (Křišťan) također piše latinsku legendu o Václavu. Latinski jezik prevladava u tom razdoblju, u kojem se izdvajaju djela historiografa Kozme (Kosmas) (XII. stoljeće), češka duhovna pjesma “Hospodine, pomiluj ny” (XII. stoljeće) i “Svetovaclavska pjesma” iz XIII. stoljeća. U to vrijeme prodire viteška kultura, a jedno od glavnih djela je roman u stihovima o Aleksandru Velikom “Aleksandreida”, koji govori i o tadašnjim češkim prilikama. S početka XIV. stoljeća nepoznati autor piše rimovanu “Dalimilovu kroniku”. Karlo IV. 1348. osniva Praško sveučilište, što će znatno pridonijeti razvoju književnosti. Tamo se školovao i Tomáš Štítný, pisac poznatih moralističko-didaktičkih spisa. Djelovanje Jana Husa izrazito je važno za pravopisne reforme i širu upotrebu češkoga jezika. Prevladavaju uglavnom poučni i duhovni spisi i lirika, a sačuvano je i nešto satiričkih stihova. U prvoj polovini XV. stoljeća velik utjecaj imaju Petr Chelčický i njegov socijalnoetički nauk, čije će ideje širiti vjerska organizacija Češka braća (Jednota bratrská). U XVI. stoljeću nastaju mnoga popularna historiograf.ska djela posvećena borbi između husita i katolika, među kojima se ističe kronika Václava Hájeka z Libovčan. Biskup Braće Jan Blahoslav, kojeg je odlikovala humanistička naobrazba i husitska uvjerenja, najvažnija je ličnost razdoblja. Sa skupinom učenjaka prevodi “Stari zavjet” (1579–93) i tiska ga u Kralicama, po čemu je to čuveno izdanje, inače silno značajno za formiranje književnoga jezika, dobilo naziv “Kralička Biblija”. Širenju humanističkih načela također je pridonio i polihistor i tiskar Adam Daniel z Veleslavína, a u razdoblju katoličke protureformacije ističe se znanstveno djelovanje posljednjeg biskupa Braće Jana Ámosa Komenskog. Razvoj češke književnosti i kulture gotovo je potpuno zaustavljen u vremenu protureformacije, a značajniji je tek rad Bohuslava Balbína. Promjene nastaju potkraj XVIII. stoljeća kada se razvija prosvjetiteljski pokret. U to vrijeme dominiraju njemački jezik i kultura, a veći pomak čini Josef Dobrovský svojim sveobuhvatnim lingvističkim, gramatičkim i filološkim radom kojim utemeljuje češku i slavensku filologiju. Važan doprinos u stvaranju češkoga književnog jezika ima pisac rječnika i proučavatelj književne povijesti Josef Jungmann. Važnija književna i povijesna djela toga razdoblja pišu Slovaci Pavel Josef Šafařík i František Palacký. Češki romantičari veliku pozornost posvećuju narodnom pjesništvu, a u tom se smislu izdvajaju panslavist Jan Kollár, zatim pisac utjecajnih zbirki tobožnjih starih narodnih pjesama “Rukopis královédvorský” i “Rukopis zelenohorský” Václav Hanka, te František Ladislav Čelakovský i autor brojnih balada i legendi Karel Jaromír Erben. Josef Kajetán Tyl piše romantičarske povijesne romane i tragedije u stihu, kao satiričar i ideolog građanstva poznat je Karel Havlíček Borovský, a prijelaz iz romantizma u realizam označila je proza Božene Němcove. U to vrijeme djeluje i jedan od najboljih čeških pjesnika Karel Hynek Mácha, autor popularne i utjecajne poeme “Máj”. Sredinom 1850-ih javljaju se književni almanasi nove generacije čeških pisaca “Lada Nióla i “Máj”. Glavni je predstavnik toga naraštaja koji zagovara slobodu umjetničkoga stvaranja i protivi se naslijeđu romantizma Jan Neruda, vodeći češki prozaik XIX. stoljeća, uz kojega se vezuju i Vítězslav Halek, Adolf Heyduk i Karolina Světlá. 1870-ih i 1880-ih nastaju brojni romani okrenuti češkoj prošlosti (Svatopluk Čech; Alois Jirásek), kojima se suprotstavljaju pisci i pjesnici usmjereni suvremenim europskim književnim gibanjima (Václav Beneš Třebízský; Josef Václav Sládek; Julius Zeyer; JaroslavVrchlický). Potkraj XIX. stoljeća i u prvim desetljećima XX. stoljeća snažno se razvija modernistička lirika, često zaokupljena socijalnom problematikom, a vodeći su predstavnici Karel Hlaváček, Zikmund Winter, Josef Karásek, Antonin Sova, Otokar Březina, Viktor Dyk i Josef Svatopluk Machar. Proza je nerijetko regionalna (Alois Mrštík; Josef Holeček; Jindřich Šimon Baar), naturalizam i realizam prevladavaju u djelima s temom društvenih zbivanja (Antal Stašek; Karel Václav Rais), a kao vodeći pripovjedač izdvaja se Karel Matěj Čapek-Chod. Između dvaju ratova poezija se bavi kako socijalnim motivima i političkim angažmanom (Jiří Wolker; Josef Hora; Stanislav Kostka Neumann), tako i avangardističkim i eksperimentalnim traženjima koje najbolje predstavlja pjesnički pravac poetizam (Vítězslav Nezval; František Halas; Konstantin Biebl). Među prozaicima izdvajaju se Ivan Olbracht, Anna Maria Tilschová, Marie Majerová, František Langer, K. Nový, Marie Pujmanová i Vladislav Vančura. Proze i drame Karela Čapeka i roman “Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskog rata” (1921–23) Jaroslava Hašeka predstavljaju sam vrh češke i europske književnosti XX. stoljeća. Uz Čapeka, kao dramatičar istaknuo se i František Langer. Nakon II. svjetskoga rata među pjesnicima ugled stječu Vladimír Holan, Miroslav Holub, Jaroslav Seifert (prvi češki pisac dobitnik Nobelove nagrade, 1984), Vilém Závada i František Hrubín. Važniji pisci poratnoga razdoblja jesu Jan Drda, Jan Čep, Egon Hostovský, Václav Řezáč, F. Hubka, Ludvík Aškenazý, Jan Otčenášek, Turek Svatopluk, Karel Josef Beneš, Vladimir Neff, M. Hanuš, B. Březovský, Ladislav Fuks, Ludvík Vaculík i Ludvík Kundera. Mnogi češki pisci zbog represije komunističkog režima, posebno nakon sloma → praškoga proljeća (1968), napuštaju Češku i odlaze na Zapad. Oni će znatno utjecati na afimiranje suvremene češke književnosti. Među vrlo prevođene češke pisce ubrajaju se prozaici Milan Kundera, Josef Škvorecký, Věra Linhartová, Ota Filip i Bohumil Hrabal, prozaik i pjesnik Jiří Šotola, pjesnik Antonín Brousek i dramatičari Pavel Kohout, Ivan Klíma i Václav Havel.