četnici 1. Pripadnici postrojbe koja se bori u četi; hajduci, panduri i sl. 2. Pripadnici srpskih vojnih ili poluvojnih skupina, koje je u raznim prigodama ustrojila srpska vlast, s ciljem da terorističkim akcijama nad nesrpskim stanovništvom djeluju u cilju ostvarenja političkih i teritorijalnih ciljeva velikosrpske ideologije. Prvi se put javljaju u drugoj polovini XIX. stoljeća u Makedoniji, gdje djeluju protiv turskih vlasti. Veća četnička aktivnost počinje poslije srpsko-turskog i rusko-turskog rata (1877–78), kada četničke skupine vrše teror nad stanovništvom Makedonije s ciljem njezina pripajanja Srbiji. U I. svjetskom ratu četnički odredi djeluju u sastavu srpske vojske čineći zločine nad nesrpskim življem u Makedoniji i na Kosovu. U Kraljevini Jugoslaviji ustrojava se Udruženje četnika s Glavnim odborom u Beogradu koje djeluje u izravnoj sprezi s politikom dinastije Karađorđevića. U II. svjetskom ratu četnički odredi ustrojavaju se u Srbiji (četnici Draže Mihailovića, četnici Koste Pećanca), BiH i dijelovima Hrvatske (npr. četnici popa Momčila Đujića i dr.), a potkraj 1941. četničke skupine okupljaju se pod vodstvom → Draže Mihailovića kao “jugoslovenska vojska u otadžbini”. Uz podršku srpske izbjegličke vlade i kralja, te Britanaca i Amerikanaca (do 1944), djeluju u cilju povratka kralja i velikosrpskog režima te glavnim protivnikom smatraju antifašistički pokret. U cilju uništenja partizanskih postrojba četnici se udružuju s Nijemcima i Talijanima (posebno u dijelovima Dalmacije pod talijanskom okupacijom), koji ih koriste za borbu protiv partizana, ali i za teror nad civilnim pučanstvom. Zbog njihove izrazite vojničke nediscipline i nesposobnosti nisu mogli biti uspješno korišteni u ozbiljnim ratnim operacijama. Budući da je razvoj političkih i ratnih prilika bio sve nepovoljniji po četnike (uništenje glavnine četničkih snaga zapadno od Drine u borbi protiv dalmatinskih partizanskih postrojba kod Neretve 1943), u siječnju 1944. održan je četnički kongres u selu Ba, na kojem se okupio i dio pripadnika bivših građanskih stranaka, protivnika antifašističkog pokreta. Ovi i slični pokušaji četnika i izbjegličkih vlada (prije ustroja → Šubašićeve vlade) nisu spriječili njihov konačni vojni slom: partizanski odredi porazili su ih 1944. i u Srbiji, a brojnije četničke postrojbe razbijene su početkom 1945. kraj Knina, Bosanske Gradiške i u Crnoj Gori. Četnički vođa Draža Mihailović uhvaćen je 1946, osuđen kao ratni zločinac i pogubljen. Četničke i druge srodne paravojne skupine (beli orlovi, arkanovci) ponovno se javljaju tijekom srpske agresije na Hrvatsku i BiH (1991–95) te provođenjem terora nad albanskim, turskim i hrvatskim stanovništvom na Kosovu (1989–99). Ratni zločinac pop Momčilo Đujić proglasio je četničkim “vojvodom” Vojislava Šešelja, koji čitavo ratno i poratno vrijeme djeluje u Beogradu kao član srpskog parlamenta. Djelujući zajedno s JNA (pretvorenom u srpsku vojsku), četnici su izravno odgovorni za brojne zločine nad nesrpskim pučanstvom (pokolji civila, mučenja, silovanja, logori smrti, masovne likvidacije). Četničke postrojbe, u svim razdobljima podržavane od aktualnih srpskih vlasti, zoran su odraz velikosrpske politike ekspanzionizma u cilju koje je etničko čišćenje i genocid nad nesrpskim stanovništvom sastavni dio ratnih operacija.