 |
|
| Službeni naziv: | Republika Angola; República de Angola |
| Površina: | 1 246 700 km2 |
| Stanovništvo: | (procjena 2011): 19 618 000 (15,7 stanovnika/km2); 60% gradsko |
| Glavni grad: | Luanda, 5 068 000 stanovnika (procjena 2011); aglomeracija: 4 790 000 stanovnika |
| Upravna podjela: | 18 provincija |
| Službeni jezik: | portugalski |
| Valuta: | kwanza (AON) = 100 lweia |
Angola, država u jugozapadnoj Africi, uz Atlantski ocean, graniči s Demokratskom Republikom Kongom na sjeveru i sjeveroistoku, Zambijom na istoku i Namibijom na jugu. Angoli pripada i eksklava Cabinda (7270 km2; 399 427 stanovnika), uz Atlantski ocean sjeverno od ušća rijeke Konga, između Republike Konga i Demokratske Republike Konga.
Prirodna obilježja
selo Kunene
U Angoli se razlikuju tri glavne prirodnogeografske regije. Uska priobalna nizina, najveće širine oko 200 km na sjeveru, sužava se prema jugu na 25 km. Iz nje se prema istoku vrlo strmo uzdižu visočja, dajući izgled planinskoga područja. Najznačajniji je središnji dio visočja, Bié, u kojem se nalazi i najviši vrh Angole Serra Môco, 2620 m. Sjeverno od njega pruža se Malanje, a južno Huíla. Visočja se prema unutrašnjosti postupno spuštaju u jednoličan ravnjak visine 1000–2000 m koji zauzima najveći dio Angole. Visočje Bié glavno je hidrografsko čvorište; sa sjeveroistočnoga dijela rijeke otječu u rijeku Kongo, jugoistočno područje odvodnjava se dijelom prema istoku u rijeku Zambezi i Indijski ocean, a dijelom u endoreičko područje rijeke Okavango; preostali, zapadni dio Angole, pripada slijevu Atlantskog oceana, a zbog nagla pada rijeke su hidroenergetski važne (Kwanza, Kunene); dijelom iskorišteno. Prevladava tropska klima, s kišnim razdobljem rujan–svibanj na sjeveru, prosinac–ožujak na jugu; najviše je oborina na sjeveru (u Cabindi više od 1800 mm), znatno se smanjuju prema jugu (manje od 50 mm), gdje se javljaju suše u području prema pustinji Namibu; zbog hladne Benguelske morske struje u priobalju je manje oborina nego u planinskoj unutrašnjosti. Temperature variraju manje nego oborine; smanjenje s udaljenošću od ekvatora, porastom visine i približavanjem Benguelskoj struji. Vegetacija je odraz klime: od kišnih šuma u Cabindi, prema jugu vlažne, pa sušne savane, zatim polupustinje i pustinje.
Stanovništvo
obitelj u Kuneneu
Lulango
Većinu stanovnika Angole čine narodi skupine Bantu (Ovimbundu 36%, Mbundu 25%, Kongo 13%, Humbe, Lunda, Chokwe i dr.), 22% drugih Afrikanaca te 1% Europljana (potkraj kolonijalnoga razdoblja bilo je 400 000 Portugalaca). Razmjerno niska gustoća stanovništva, posebno slabo naseljen polupustinjski priobalni rub na jugu i prostrana područja u jugoistočnoj unutrašnjosti. Luanda je najveći grad, ostali veći jesu Huambo (341 696 stanovnika), Lubango (256 713), Lobito (249 240) i Benguela (134 523, procjena 2010). U građanskom ratu (1975–2002) poginulo je oko pola milijuna stanovnika, dok je oko 4 milijuna raseljeno ili u izbjeglištvu. Usprkos stradanjima u ratovima i od gladi te visokoj stopi smrtnosti, Angola ima visok porast stanovništva od 2,7% godišnje (2010–15), zahvaljujući ponajprije izuzetno velikoj rodnosti od 4,4% (44,3‰) i niskoj smrtnosti 1,4% (14,1‰). U strukturi prevladava mlado stanovništvo s 47,8% mlađih od 15 godina i samo 3,8% starijih od 60 godina (2010); očekivano trajanje života iznosi 51 godinu (muškarci 50,2, žene 53,2 godine). Nešto više od 94% stanovništva su kršćani (katolici 62%, protestanti 15%), 5% pripada tradicionalnim religijama (animistička vjerovanja) i 0,9% čine ostali. Zahvaljujući obveznom školovanju, početkom XXI. stoljeća opismenjeno je oko 70% stanovništva. Jedino sveučilište nalazi se u Luandi (osnovano 1962).
Gospodarstvo
Od brzorastućeg gospodarstva potkraj kolonijalnoga razdoblja, Angola je potonula među najsiromašnije zemlje svijeta s BNP-om od 260 USD po stanovniku. Razlozi su bili građanski rat, nacionalizacija gospodarstva, neuspješno centralno planiranje, odlazak stručnjaka i kvalificiranih radnika. Od izvoznika hrane pretvorila se u zemlju koju je 1980-ih pogodila katastrofalna glad. Danas se većina stanovništva bavi poljoprivredom, pretežno samoopskrbnom (kukuruz, proso, manioka, banane, ekstenzivno stočarstvo). Nekoć četvrti proizvođač kave u svijetu, proizvodi tek 2% nekadašnje proizvodnje. Slično je s pamukom, šećernom trskom, sisalom. Visoka stopa gospodarskoga rasta posljednjih godina potaknuta je visokim cijenama nafte, koja je glavni izvor prihoda. Angola je od 2007. članica OPEC-a s kvotom od 1,70 milijuna barela dnevno (najviše u Cabindi) koju crpe uglavnom strane kompanije, ali koja daje gotovo cijelu vrijednosti izvoza. Procijenjeno je da rezerve nafte iznose 9,06 milijarda barela, a prirodnoga plina 275 milijarda m3. Slabo razvijena infrastruktura plinovoda (352 km) i naftovoda (1065 km). Znatna nalazišta dijamanata, željezne, bakrene i manganove rude, ali zanemariva eksploatacija. Rat je prekinuo i razvoj industrije; nešto prehrambene, tekstilne, građevinske, petrokemijske, ali na niskom stupnju razvoja. Angola uvozi hranu i industrijske proizvode, a osim nafte izvozi naftne derivate i dijamante (5%). Glavni trgovački partneri: Sjedinjene Američke Države, Portugal i Francuska. Duljina cesta iznosi 51 429 km (asfaltirano samo 10,4%), a željezničkih pruga 2764 km (većinom uskotračne). Veće luke: Luanda, Cabinda, Lobito, Namibe. Internetom se koristi 16,9% stanovnika (2012. godine).
BDP (procjena 2012): 118,72 mlrd. USD
Nacionalni dohodak po stanovniku (procjena 2012): 5485 USD
Udio BDP-a po sektorima (2011):
poljoprivreda 9%, industrija 62%, usluge 29%
Inflacija (2012): 10,3%
BDP (procjena 2012): 118,72 mlrd. USD
Nacionalni dohodak po stanovniku (procjena 2012): 5485 USD
Udio BDP-a po sektorima (2011):
poljoprivreda 9%, industrija 62%, usluge 29%
Inflacija (2012): 10,3%
Realan rast gospodarstva (2009−2013): 6,8%/god.
Uvoz (2012): oko 22,32 mlrd. USD
Izvoz (2012): oko 71,95 mlrd. USD
Uvoz (2012): oko 22,32 mlrd. USD
Izvoz (2012): oko 71,95 mlrd. USD
Povijest
Najstarije poznato stanovništvo Angole jesu Bušmani, koji su ovu zemlju nastanjivali tijekom ←I. tisućljeća. Njih su u VII. stoljeću prema jugu potisnuli narodi iz jezične skupine Bantu. Oni su organizirali nekoliko političkih zajednica na sjeveru Angole i sjevernije od njezinih granica. Od njih je u XIV. stoljeću nastala država Kongo. U XV. stoljeću od Konga se osamostalila država Ndongo (u današnjoj srednjoj Angoli). Naziv države Angola proizlazi od titule vladara Ndonga – ngola. Država Mataba nalazila se istočno od rijeke Cuanda. Portugalci su početkom XVI. stoljeća zauzeli obalu Angole i tu 1576. izgradili tvrđavu São Paulo de Loandu. Ubrzo je Angola postala najveći izvor crnoga roblja odvođenog u Brazil. Portugalci su proširili svoju vlast u XVII. stoljeću pa su, nakon ratova i gušenja ustanaka domorodaca, zauzeli države Ndongo i Matabu. Luanda se kratko vrijeme nalazila pod vlašću Nizozemaca (1641–48). Na Berlinskom kongresu 1884–85. određene su konačne granice između njemačkog, portugalskog i belgijskog posjeda u unutrašnjosti Afrike. Tada Angola i formalno postaje kolonija nazvana Portugalska Zapadna Afrika. Angola je od 1951. prekomorska kolonija Portugala. Stjecanje neovisnosti Angole otežavalo je nejedinstvo u oslobodilačkom pokretu. Borbu za oslobođenje započeo je Narodni pokret za oslobođenje Angole (MPLA) pod vodstvom → Antónija Agostinha Neta i pjesnika Márija de Andradea. Godine 1962. osnovana je i Nacionalna fronta za oslobođenje Angole (FLNA), na čelu s Robertom Holdenom. Godine 1966. osnovana je i Nacionalna unija za potpunu neovisnost Angole (UNITA) na čelu s Jonasom Savimbijem, nastala odcjepljenjem od MPLA-e. Potkraj 1972. MPLA i FLNA su se udružile, a pristupa im i UNITA nakon vojnog udara u Portugalu 1974. Cilj udruživanja bio je zajednički nastup u pregovorima o neovisnosti. Vlast je, prema sporazumu s Portugalom 1975, trebalo preuzeti Predsjedničko vijeće. U njemu su, uz portugalskoga guvernera, trebali biti i predstavnici oslobodilačkih pokreta. Međutim, zbog njihova nejedinstva to nije bilo ostvareno već je došlo do građanskoga rata. MPLA je do početka 1976, uza sovjetsku i kubansku pomoć, porazila UNITA-u i FLNA-u koje su podupirale Sjedinjene Američke Države, Kina i neke druge zapadne zemlje. Angola je proglasila neovisnost 11. XI. 1975, a prvi predsjednik postao je António Agostinho Neto. U državi je uveden jednostranački sustav sovjetskoga tipa. Poslije njegove smrti 1979. za predsjednika je izabran → José Eduardo dos Santos. Sjedinjene Američke Države i Južnoafrička Republika zahtijevale su od 1982. povlačenje kubanskih postrojba iz Angole kao preduvjet za povlačenje južnoafričkih postrojba iz Namibije. Sporazum o povlačenju postignut je 1988. Kubanci su 1989. napustili Angolu. Primirje između zaraćenih strana u Angoli potpisano je 1989, ali je prekinuto jer je UNITA odbila ujedinjenje vojnih snaga. Sredinom 1991, posredovanjem UN-a, postignuto je novo primirje s UNITA-om. Prema dogovoru 1992. održani su slobodni izbori pod međunarodnim nadzorom. Na njima je pobijedila MPLA, pa je UNITA nastavila gerilsku borbu. U Lusaki je 1994. potpisano primirje između dviju strana, ali sukobi su i dalje povremeno izbijali, osobito od 1998. do 2002, kada je Savimbi poginuo i kada je okončan građanski rat koji je trajao, s prekidima, još od 1975. i u kojem je poginulo oko pola milijuna ljudi. Godine 2008. održani su parlamentarni izbori, prvi nakon 1992. Premoćno je pobijedila MPLA. Nakon usvajanja novog ustava 2010. ubuduće neće biti predsjedničkih izbora, nego će predsjednik one stranke koja ima najviše zastupnika u parlamentu automatski postati i predsjednik države. Tako je José Eduardo dos Santos zadržao položaj predsjednika i nakon parlamentarnih izbora 2012. godine. Članica UN-a (1. XII. 1976) i OPEC-a (2007).