Atlantski ocean (Atlantik), nakon Pacifičkog oceana drugi po veličini; prostire se između Europe i Afrike na istoku i Amerika na zapadu, te Antarktike na jugu. Izdužen u smjeru sjever–jug, od Islanda do Antarktike dug oko 15 000 km. Širina varira, prosječno oko 5500 km. Otvoren prema Antarktici, odn. → Antarktičkim vodama, gdje je granica na istok podnevnik rta Agulhasa (20° i. g. d.), a na zapad podnevnik rta Horna (68° 04’ z. g. d.). U podjeli svjetskih mora na tri oceana, Atlantski ocean, uz ostala pripadna mora, uključuje i → Sjeverno ledeno more, s kojim ima površinu od 106,57 milijuna km2 (29% površine svjetskih mora), prosječnu dubinu 3293 m i prosječnu slanost 34,90‰. Bez Sjevernog ledenog mora Atlantski ocean ima površinu 94,31 milijuna km2, prosječnu dubinu 3575 m i prosječnu slanost 35,4‰, najvišu među oceanima. Najviša je slanost u suptropskim širinama, najmanja u subpolarnim krajevima i područjima gdje je velik prinos riječne vode (npr. ušće Amazone, Baltičko more). Prosječna godišnja temperatur je 16,9 °C, najviša u tropskom pojasu (27–28 °C), najniža u Antarktici (oko -1 °C). Na sjevernoj polutki granica hladnih polarnih voda (niže od -2 °C) jest Davisov prag i Islandska uzvisina, a na jugu Walviski hrbat. Ledeni bregovi na jeveru dosežu do Islanda i Newfoundlanda, a na jugu sante i bregovi antarktičkog leda do 40° j. g. š. Stalni vjetrovi poklapaju se s općom cirkulacijom atmosfere; pasati, zapadni vjetrovi, polarni istočni vjetrovi. Najjači vjetrovi su zapadni vjetrovi u moru oko Antarktike, te vjetrovi u → tropskim ciklonima u području Antila, Karipskog mora, Meksičkog zaljeva i jugoistočne obale SAD-a. Najveći opaženi valovi oko 15 m, većina niža od 2 m. Površinske morske struje na sjevernoj polutki čine sustav u smjeru kazaljke na satu, na južnoj polutki u suprotnom smjeru; najvažnije tople morske struje: ekvatorske morske struje, Golfska, Sjevernoatlantska, Gvinejska i Brazilska struja; najvažnije hladne morske struje: Istočna grenlandska, Labradorska, Kanarska, Benguelska, Južnoatlantska i Falklandska struja. Uz obale Atlantskog oceana morske mijene su uglavnom pravilne poludnevne, osim Baltičkog i Sredozemnog mora na istoku, te zaljeva St. Lawrence, Meksičkog zaljeva, Karipskog mora i dijela obale Južne Amerike na zapadu. Plimna kolebanja iznimno veća od 4 m, u pojedinim prolazima i zaljevima; najveće u zaljevu Fundy (18 m). Najveća dubina Atlantskog oceana je Brownsonova dubina, 9219 m, u jarku Puerto Rico. Prosječna dubina Atlantskog oceana nešto je manja nego u drugim oceanima zbog većeg udjela kontinentskog plićaka, posebno u sjevernom dijelu. Među pripadnim morima jesu Labradorsko, Grenlandsko, Norveško, Sjeverno, Baltičko, Irsko, Hebridsko, Sredozemno i Karipsko; također veći zaljevi: Biskajski, Gvinejski, St. Lawrence, Meksički, Baffinov i Hudsonov. Južno od ekvatora Atlantski ocean postaje širi, obale znatno manje razvedene, s malo otoka. U podmorju se proteže blago vijugavi Središnji atlantski hrbat, srednjooceanski hrbat koji Atlantski ocean dijeli na istočni i zapadni dio. Podmorskim uzvisinama, hrptovima i pragovima izdvajaju se pojedine podmorske zavale; na istoku Lofotska, Norveška, Zapadnoeuropska, Iberska, Kanarska, Kapverdska, Zavala Sierra Leone, Gvinejska, Angolska i Kapska; na zapadu Labradorska, Zavala Newfoundland, Sjevernoamerička, Gvajanska, Brazilska i Argentinska. Većina otoka u srednjem Atlantiku vulkanskog su podrijetla, jer se nalaze na Središnjemu atlantskom hrptu; među njima su Island, Azori, Ascension, Sv. Helena, Tristan da Cunha, Gough i Bouvet. Kontinentskog tipa su: otočje Svalbard, Britansko otočje, Newfoundland, Falklandsko otočje i Grenland. Za razliku od južnog Atlantskog oceana, sjeverni Atlantski ocean je razveden, s raznolikim obalama, mnogobrojnim otocima, zaljevima i pripadnim morima. Sa znatnih dijelova kontinenata koji ga okružuju površinsko otjecanje usmjereno je k Atlantskom oceanu, koji ima najveći slijev među oceanima; uključuje velike rijeke: Saint Lawrence, Mississippi, Orinoco, Amazona, Río de la Plata, Kongo, Niger, Rajnu, te vodom bogate rijeke koje se ulijevaju u Sredozemno i Baltičko more, odn. u širem razmatranju i u Sjeverno ledeno more. Atlantski ocean dijeli se u biogeografskom smislu na dvije polarne regije i jedinstven ekvatorski pojas između kojih su dva prijelazna pojasa. U arktičkoj regiji žive različite vrste kitova, tuljana i morskih ptica. U sjevernom prijelaznom pojasu Newfoundlandski i Britanski plićak te skandinavske obalne vode obiluju bakalarom, sleđom, skušom, dupinom, tuljanom, kitom i morskim pticama. Ekvatorski pojas (Sargaško more) karakterističan je po sargasumu (Sargassum) i ribama poletušama; na zapadnom dijelu Sargaškog mora mrijeste se jegulje koje dolaze iz rijeka okolnih kontinenata. Južnoatlantska prijelazna regija slična je sjevernoatlantskoj, s više vrsta morskih ptica (najpoznatije su albatrosi). Antarktičku regiju karakterizira obilje planktona, riba, tuljana, kitova i ptica (pingvini). U Atlantskom oceanu ulovi se oko 1/3 svjetskog ulova ribe, glavna su ribolovna područja na plićacima sjevernog dijela Atlantika, na jugu pred Patagonijom. Kitovi su u arktičkim vodama gotovo istrijebljeni. Golema su ležišta nafte i plina na kontinentskim plićacima (Meksički zaljev, Karipsko more, Sjeverno more, Gvinejski zaljev). Na obalama Atlantskog oceana nalaze se mnoge svjetske luke; odvija se živ pomorski promet. Vrlo je razvijen zračni, napose putnički, promet.