JEZIČNE ZNANOSTI I PODRUČJA
Ibn Ezra, Abraham Ben Meir, hebrejski erudit i pjesnik (Toledo, 1092/93 – Calahorra, 1167). Pjesnik, gramatičar, filozof i astronom, od 1140. živio u Rimu, putovao po Sjev. Africi, posebice po Egiptu. Izvrstan poznavatelj bibl. egzegeze čiji su komentari Petoknjižja… Nastavi čitati →
Ibn Hazm (Abu Muhammed Ali ibn Ahmad), arap. teolog, (Córdoba, 7. XI. 994 – Casa Montija, kraj Nieble, 15. VIII. 1064). Zagovarao potpuno osobno podređivanje božanskoj objavi, a u prav. teoriji norme Kurana i Hadisa… Nastavi čitati →
ICSU (od engl. International Council of Scientific Unions), Međunar. organizacija za znanstvenu suradnju, osn. 1931. sa sjedištem u Rimu.
id est (lat.), to jest; to znači; krat. i. e.
ide (lat.), kod Rimljana, petnaesti dan u mjesecima ožujku, svibnju, srpnju i listopadu ili trinaesti u svim ostalim mjesecima; služio kao središnje mjesto bilježenja ostalih dana. Martovske ide, dan kada je ubijen Julije Cetar (← 15. III. 44).
ideofon (grč.), naziv za riječ ili koji drugi jezični element koji opisuje zvuk (zvukoopisna riječ, onomatopeja) ili pokret.
ideografija ili ideografsko pismo (grč.), vrsta pojmovnog pisma koje čine znakovi (slike) za pojedine pojmove, a ne za pojedine glasove kao u ranijoj piktografskoj fazi. Susreće se kod mnogih primitivnih naroda. Kod Indijanaca sačuvana čista i., kod drugih naroda stilizirani… Nastavi čitati →
ideogram (također ideograf i logogram), pismeni znak kojim se označava cijela riječ ili njezin korijen (za razliku od slova, kojim se ugl. označava glas ili slog) ili pojam. Ideogrami se upotrebljavaju u sustavima ideografskih pisama; to su više-manje pojednostavnjeni… Nastavi čitati →
idiolekt (grč.), sveukupnost govornih i jezičnih osobina jednoga pojedinca, osobni jezik pojedinca.
idiom 1. Općenito, naziv za jezik koji pripada kojoj manjoj ili većoj zajednici. 2. Rjeđe, naziv za frazem ili koji drugi izraz. 3. Prema engl. značenju, jezični obrat svojstven nekom jeziku pa se teško prevodi u druge jezike.
idiosinkrazija (grč. idios svoj, vlastit, synkrasis miješanje, smjesa) 1. med. Nenormalno reagiranje na terapijske doze lijekova, uvjetovano genetskim poremećajima enzima koji sudjeluju u razgradnji određenog lijeka. Simptomi su raznoliki, a ovise o farmakološkim svojstvima lijeka. 2. Općenito, od-vratnost ili odbojnost… Nastavi čitati →
ido, pomoćni jezik načinjen 1907. na osnovi esperanta. Tvorci su franc. esperantist Louis de Beaufront i filozof Louis Couturat. Poslije je u njegovoj doradi surađivao dan. jezikoslovac Otto Jespersen. Nije se održao.
ignoti nulla cupido (lat.), što ne poznajemo, za tim ne čeznemo; dio Ovidijeve izreke Quod latet, ignotum est, ignoti nulla cupido, što je skriveno, nepoznato je, a što ne poznajemo, za tim ne težimo.
Iguvinske ili Eugubinske ploče (lat. Tabulae Iguvinae), najvažniji spomenik starog umbrijskog jezika i pisma (o. ←200); 7 bakrenih ploča, na kojima su zapisi o ritualno-religijskim propisima te statuti nekih svećeničkih bratovština, pronađeno je u gradu Gubbiju (ant. Eugubium ili Iguviun).
ijar, osmi mjesec žid. godine. Traje otprilike od sred. travnja do sred. svibnja i ima 29 dana.
ijekavski govor → jekavski govori
ikavizam 1. Riječ ili oblik preuzet iz kojega ikavskoga govora u koji neikavski. 2. Naziv za oblik u kojem je na mjestu praslavenskoga i prahrvatskoga ě u neikavskom govoru ipak i; takav je oblik uvjetovan položajem glasa ě… Nastavi čitati →
ikavski govor (ikavica), naziv za one hrv. štokavske i čakavske govore u kojima je praslav. i prahrv. glas ě odražen kao i. Ikavski govori većina Hrvata štokavaca i čakavaca i većina Muslimana. U književnosti i drugom pisanju ikavski se… Nastavi čitati →
ikonoduli ili ikonolatri (grč.), poštovatelji, obožavatelji ikona; ikonopoklonici.
iktus (lat.), udar. 1. Naglasak, pojačani izgovor nekog sloga u pjesničkoj stopi. 2. med Napadaj (npr. ictus epilepticus epileptični napadaj), ili udar (ictus cordis srčani udar), odn. kap (ictus apoplecticus moždana kap).