balet, Giselle, glazba Adolphe Adam
balet, Labuđe jezero, Margot Fonteyn i Rudolf Nurejev
balet, Romeo i Julija, koreografija Maurice Béjart
balet, pet osnovnih baletnih pozicija
balet, Edgar Degas Sat baleta
balet, Pjesme ljubavi i smrti, Milko Šparemblek
balet (francuski: ballet; od talijanskoga: balleto, umanjenica od ballo ples), umjetnički ples pretežno uz glazbu, u kojem se pokretima i mimikom prikazuju dramski sadržaji (pripovijesti), izražavaju određeni osjećaji i raspoloženja, stvaraju posebna ozračja ili je sve svedeno na čist, apstraktan plesni pokret. Korijeni su mu u primitivnim magijskim plesovima, kultnim obredima starih civilizacija, grčkim kazališnim vrstama, srednjovjekovnim prikazanjima i predstavama uličnih zabavljača, pučkim plesovima i dvorskim plesno-pantomimskim prikazima izvođenima krajem XV. stoljeća. Kao posebna scenska vrsta oblikovan je u drugoj polovici XVI. stoljeća. Zametak su mu ballets mesuré, dijelovi priredaba Akademije poezije i glazbe → Jeana Antoinea de Baïfa (osnovana 1570), a uspostavljen je spajanjem pantomime, glazbe i plesa u priredbama dvorskog baleta (ballet de cour), izvođenim u raskošnim kostimima i dekoru, od sredine druge polovice XVI. stoljeća. Napretku baleta posebno je pridonijela Kraljevska plesna akademija (Académie Royale de Danse), osnovana u Parizu 1681, zatim se uvodi u operu (plesni divertissement smješten najčešće u 2. čin) i uključuju plesačice (do 1681. plesali su samo muškarci), u XVIII. stoljeću preoblikuju se kostimi, uvode tehničke novosti (visoki skokovi), ustanovljuje dramski balet (ballet d’action) kao samostalna kazališna vrsta u 5 činova (reforma → Jean-Georgesa Noverre, 1727–1810), pokret se prilagođava značaju likova i situacija a maske se ukidaju. Usavršavanjem mimike, gesta i plesnih pokreta (suprotnost između francuske dramma pantomimico i talijanske coreodramma) u XIX. stoljeću dovršava se razvoj klasičnog, akademskog baleta, u balet umjesto mitoloških i junačkih motiva ulaze romantični duhovi i vile, prevladavaju ženski likovi (osim djelomice u Rusiji). Kao estetska suprotnost plesanju na vršcima prstiju (oko 1814. uveo → Carlo Blasis) u laganoj bijeloj suknjici (tutu) i u posebnim cipelicama (čimbenici bestjelesnosti), dolaze dramatski naglašeni, temperamentni baleti često nadahnuti narodnim plesovima, a s plesnim virtuozitetom u drugoj se polovici stoljeća zaokružuje razvoj strukturnih elemenata koji su kao rječnik i sintaksa temelj baletne umjetnosti do danas. U XX. stoljeću balet je u znaku revolucionarnih promjena i nastojanja: akademizmu tradicijskih bijelih baleta suprotstavljeni su slobodni baleti, stvarani prema shvaćanju da balet mora biti slobodan, da mora izražavati osjećanje tijela i života (→ Isadora Duncan) i biti izvođen uz glazbu koja nije pisana za balet (baletna glazba), čak i bez nje, pa baleti utemeljeni na narodnim eurupskim i egzotičnim plesovima. Brojni su eksperimentalni baleti s raznim sadržajima na raznovrsne glazbene predloške te slobodni (moderni) baleti nastali izvan baletne tradicije, izvođeni bez baletnih cipelica, u slobodnim kostimima, oblikovani od slobodnih pokreta tijela uz naglašene elemente mimike i pantomime. Oslonjen na nekonvencionalnu plesnu tehniku (euritmika → Émilea Jaques-Dalcrozea) suvremeni je balet u znaku širokog, raznovrsnog i raznolikog plesno-izražajnog spektra primijenjenog u raznim plesnim stilovima i izražajnim pravcima, od onih koreografski i plesno oslonjenih na razvijanju i usavršavanju izražajne simbolike klasičnog baleta (niz trupa ruskih, njemačkih, danskih, francuskih, engleskih i američkih) do onih usredotočenih na traganje za što plastičnijim izrazom apstraktno shvaćenih pokreta, odnosno kretnji, prostora i trajanja. 2. Naziv za skupinu plesača – samostalnu ili u sklopu opere.