Vlaho Bukovac, Autoportret, Zagreb, Moderna galerija
Vlaho Bukovac, Gundulićev san
Bukovac, Vlaho (Faggioni, Biagio, Blaise), hrvatski slikar (Cavtat, 4. VII. 1855 – Prag, 23. IV. 1922). Najznačajnija ličnost hrvatskoga slikarstva; slikar koji je postavio temelje hrvatske moderne. U mladosti za boravka u Americi počeo slikati. Uz pomoć dubrovačkoga pjesnika → Mede Pucića odlazi na École des beaux-arts u Pariz; učio kod glavnoga predstavnika francuskog akademizma → Alexandrea Cabanela. Zanatski vješto modelirao izražajne portrete kojima je stekao slavu u Parizu i Londonu. Na nagovor → Franje Račkog doselio se u Zagreb 1893–98. i postao glavna ličnost svih umjetničkih manifestacija. Radom u pleneru presudno utjecao na brojne hrvatske slikare zagrebačke šarene škole: → Belu Čikoša Sesiju, → Otona Ivekovića, → Celestina Medovića i dr. Njegovim zalaganjem izgrađeni su brojni atelijeri, a iz Budimpešte, s milenijske izložbe, preseljen je Umjetnički paviljon. S grupom mladih umjetnika osniva Društvo hrvatskih umjetnika. Godine 1898. razočaran polemikama oko izložbe Hrvatskoga salona povlači se u Cavtat, potom u Beč i Prag, gdje radi kao profesor na Akademiji do smrti. Ponajprije predstavnik akademskoga realizma (La grande Iza) i nekonvencionalnih intimnih slika (Krajolik s Montmartrea). Prijelomni događaj u njegovu likovnom razvitku jest boravak u Dalmaciji kada rabi žive i svijetle skale boja i mekšu modelaciju; u duhu plenerizma slika portrete, dekorativne kompozicije i aktove (Obitelj Katalinić; Autoportret u bijeloj košulji; Božena Miletić; Gundulićev san; Magdalena). Za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu oslikao veliki zastor Hrvatski preporod. U kasnijoj fazi radi pod utjecajem secesije (Raj; Dante na obali). U ciklusu aktova i cijelome praškom razdoblju (Probuđena; Ružičasti san) slika poentilističkim namazom (utjecaj talijanskoga slikara → Giovannija Segantinija). Napisao autobiografiju Moj život.