jezici svijeta. Danas se u svijetu govori nekoliko tisuća jezika, obično se procjenuje da je to šest tisuća, no barata se i drugačijim procjenama, između tri i deset tisuća.
Jezici se mogu klasificirati genetski (rodoslovno), arealno i tipološki.
Po genetskoj klasifikaciji jezici svijeta dijele se na jezične porodice. Jezici jedne porodice potekli su od zajedničkoga → prajezika, što je naziv za jezik kakav se rekonstruira na temelju podataka zasvjedočenih jezika.
Ima pojedinih jezika za koje se ne može uopće reći s kojima bi drugima bili srodni (ili se to ne može reći s dovoljnom sigurnošću), pa takve nazivamo (genetski) izoliranima. Obično se smatra da su takvi baskijski u Europi, burušaski u Pamiru, nivški na Sahalinu, izumirući ajnu na sjeveru Japana, izumrli etrurski, hatski, sumerski i drugi. I za neke od njih i za neke druge izolirane jezike pokazuje se da bi ipak mogli biti u daljem, dubljem srodstvu s nekim porodicama.
Poredamo li ih po broju govornikâ, veće jezične porodice jesu indoeuropska, sinotibetska, altajska, kongokordofanska, austronezijska, afrazijska, dravidska, austroazijska, tajska, uralska itd.
Za neke se jezične porodice pokazuje da su međusobno srodne (što znači da su njihovi prajezici potekli od starijega zajedničkoga prajezika), pa se onda takve skupine nazivaju tehnički natporodicama (a izgleda da su bar neke od tih natporodica u nekom još dubljem jezičnom srodstvu). Takve su natporodice nostratička (afrazijski, kartvelski, indoeuropski, uralski, dravidski, altajski, eskimskoaleutski i još neki jezici), denekavkaska (sinotibetski, sjevernokavkaski s hatskim i huritskourartskim, jenisejski, baskijski, burušaski, sumerski, nadene), amerindijanska (sve porodice autohtonih američkih jezika, osim jezikâ nadene i eskimskoaleutskih) i druge. Ima dosta jezikoslovaca koji takve natporodice ne priznaju, kao što ima i jezikoslovaca koji ne priznaju neke porodice.
Na osnovi pojedinih jezika u mnogim su područjima svijeta nastali kontaktni jezici. Pidžini su jezici koji nikomu nisu obiteljski (“materinski”) i pomažu u saobraćaju raznojezičnih osoba, kreolski su jezici oni kojima govore veće ili manje zajednice (od razine obitelji do raznih razina službene uporabe). Kreolski jezici nastali od engleskoga jesu na primjer jamajčanski, gullah (od Floride do Južne Karoline), tokpisin u Papui Novoj Gvineji i dr.; nastali od francuskoga: haitski, antilski, gvajanski, lujzijanski i dr.; razni su kreolski i pidžinski jezici nastali još od portugalskoga, španjolskoga, nizozemskoga, ruskoga, arapskoga i drugih jezika; mnogi se nisu održali. U genetskoj klasifikaciji takvi se jezici smještaju u pripadne porodice svojih polaznih jezika (kao što su na primjer romanski jezici potomci latinskoga, koji je dio italske skupine indoeuropskih jezika, tako dalje imamo potomke francuskoga, i sl.), no katkad bi neki od njih zapravo “pripadali”, kao “miješani” jezici, više nego jednoj porodici.
Danas se na svijetu ističu svjetski jezici, jezici za šire komuniciranje. Najznatniji je takav jezik engleski, drugi su, prošireni manje nego engleski (pa su neki zapravo jezici širih područja), na primjer francuski, španjolski, portugalski, njemački, kineski, hindi, svahili, hausa i drugi. No engleski je jezik današnji jezik globalnoga komuniciranja.
Posebna su vrsta pomoćni umjetni jezici. Danas je proširen esperanto (načinio ga je koncem XIX. stoljeća Ludwik Zamenhof), a od poznatijih još su ido, interlingua, novial, volapük, Basic English, latino sine flexione. Drugačiji je slučaj s umjetnim jezicima u umjetnosti (u književnosti, na filmu i sl.): takvih ima od “ostataka” (imena i pojedine riječi pa i rečenice iz takvih izmišljenih jezika) do znatnije punijih (na primjer klingonski).
Po arealnoj klasifikaciji jezici pripadaju jezičnim savezima ili areama, po nekim svojstvima koja su se proširila po njima zbog jezičnih dodira (ne moraju sva svojstva obuhvaćati sve jezike), na primjer balkanski jezični savez (neka svojstva njegovih jezika: postpozitivni član, infinitiv ne postoji ili je rijedak, reduciranje padežnih nastavaka, itd.), dunavski jezični savez (obuhvaća hrvatski, slovenski, češki, slovački, mađarski, djelomice i južne njemačke dijalekte; neka svojstva: obezvučivanje suglasnika na kraju riječi kao na primjer u kajkavskom zup, grat, bok za zub, grad, bog, učestala prefiksna tvorba, brojenje tipa “jedan i dvadeset”, itd.).
Po tipološkoj klasifikaciji jezici se mogu klasificirati po raznim obilježjima, po sličnostima u strukturi – na primjer po poretku subjekta, glagola i objekta u rečenici, po suglasničkom ili samoglasničkom sustavu, po izražavanju gramatičkih odnosa itd. → tipologija jezikâ