srednjovjekovna glazba, zapis djela Johannesa Ockeghema iz XV. st.
srednjovjekovna glazba. Umj. eur. glazba u sr. vijeku bila je vezana uz Crkvu i feud. dvorove. Sve do u XII. st. crkv. je glazba bila gl. i jedini nosilac i prostor njezina razvoja. Temeljni vid te glazbe bili su jednoglasni liturgijski napjevi. Uspostavili su ih milanski biskup sv. Ambrozije, koji je pretkraj IV. st. sabrao i uredio ondašnje crkvene napjeve s područja Milanske biskupije (→ ambrozijansko pjevanje, odn. ambrozijanski koral). Poslije njega papa Grgur prvi je na prijelazu iz V. u VI. st. sabrao i rasporedio za uporabu u bogoslužju napjeve (→ gregorijansko pjevanje ili gregorijanski koral). Od VI. do VII. st. obnavljana je povezanost glazbe s ant. teorijom koja je glazbu povezivala sa svijetom podjeljujući je na onu koja izražava harmoniju sfera (musica mundana), red u tjelesno-duševnom ustrojstvu čovjeka (m. humana) i onu koja stvarno zvuči (m. instrumentalis vel sonora), a Crkva je tome dodala i nebesku glazbu (m. coelestis vel divina).
Novo razdoblje u razvoju crkv. glazbe počelo je u IX. st. pojavom organuma, prvog oblika harmonizacije koralnih napjeva. Od XII. do XV. st. organalsko je višeglasje proširivano i nadopunjivano slobodnijim kretanjem dodanih glasova, da bi u XV. st. doseglo polifono strukturirano četveroglasje.
U XII. st. u eur. glazbi počinje razdoblje gotike, trajat će do prvih desetljeća XV. st. i u razvojni će proces ući elementi svjetovne glazbe. Razvoj višeglasja nastavio se na tradiciji organuma s koralnim napjevima kao temeljem (cantus firmus), ali sa slobodnim oblikovanjem dionica. Razvoj se odvijao u dvjema fazama: → ars antiqua i → ars nova.
Na području svjetovne glazbe u Francuskoj je od druge pol. XI. st. njegovano trubadursko-truversko, a u Njemačkoj minnesängersko vokalno jednoglasje s instrum. pratnjom. Nastavljajući na pjevačko-sviračku tradiciju žonglera, putujućih zabavljača, vitezovi lutalice i dvorski pjesnici stvarali su popijevke pretežno na stihove kurtoazne ljubavne lirike ili one koja veliča prirodu i izražava raspoloženje pjesnika. Najpoznatiji predstavnici trubadursko-truverske glazbe bili su Guillaume de Poitiers, Bertran de Born, Marcabru, Thiubault de Champagne, Gace Brulé, Bernard de Ventadour i Adam de la Halle, a minnesängerske Walther von der Vogelweide, Wolfram von Eschenbach i Heinrich von Meissen-Frauenlob.
S. g. bilježila se posebnim notnim pismom – neumatskom notacijom (→ neume) utemeljenom na prijelazu iz VI. u VII. st. Tijekom sr. vijeka prošla je nekoliko faza prateći razvojne promjene u glazbi i nadopunjavajući svoj sustav kako bi mogla što potpunije ispunjavati svrhu i odgovarati zadaćama svojega postojanja.