knjižnica, Aleksandrijska, unutrašnjost
knjižnica, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
knjižnica, New York, The Library of Columbia University
knjižnica, barokna knjižnica u opatiji u St. Gallenu, Švicarska
knjižnica ili biblioteka 1. Javna ustanova koja, slijedeći općeprihvaćene ciljeve društva i načela stručnog rada, odabire, nabavlja, obrađuje, čuva i daje na korištenje → knjižničnu građu, te preko organiziranih službi zadovoljava obrazovne, kult. i informacijske potrebe svih građana na teritoriju na kojem djeluje, promiče čitanje i druge kult. aktivnosti. S obzirom na vrstu građe koju prikuplja, otvorenost i djelatnosti, razlikuju se: nacionalna k., nositelj cjelokupnoga knjižničnog sustava određene zemlje koja prikuplja svu građu što se odnosi na dotičnu zemlju, te građu kojoj su autori građani te zemlje odnosno pripadnici određenog naroda; obično izrađuje nacionalne bibliografije, skupne kataloge, povezuje k. i druge informacijske ustanove na domaćoj i međunar. razini te preuzima odgovornost za provođenje međunar. programa Opće dostupnosti publikacija (engl. Universal Availability of Publications); narodna k., otvorena svima, službama i uslugama potiče i širi opće obrazovanje, doživotno učenje, razvoj čitanja, ravnopravnost nac. manjina i marginalnih skupina te slobodan pristup informacijama; osnivanjem pokretnih knjižnica, k. nac. manjina, k. u zatvorima, bolnicama kao i posebnih odjela za djecu i mladež, glazb. odjela, medijateka i sl. omogućuje se različitim skupinama korisnika dostupnost svim vrstama knjižnične građe; školska k., jedinica odgojno-obrazovnog procesa u osnovnim i sr. školama, pomaže stručnom usavršavanju nastavnika te stvaranju navika čitanja i korištenja knjižničnih usluga učenika; visokoškolska k., sastavni dio znanstv.-nastavne infrastrukture, svojim fondovima, službama i uslugama pridonosi razvoju znanosti i promicanju odgojno-obrazovnog i znanstvenoistraž. rada na fakultetima, umj. akademijama i visokim učilištima; sveučilišna k. središnja je k. sveučilišta; općeznanstvene k. prikupljaju građu iz svih znanstv. područja, posebno građu interdisciplinarnog i multidisciplinarnog značaja, regionalne k. su ili u sastavu znanstv. akademija i zavoda; specijalne k. stručne su organizacijske jedinice u sklopu javnih, mješovitih i priv. poduzeća te obrazovnih, kult., zdravstv., pravosudnih i drugih ustanova, zadovoljavaju potrebe za informacijama članovima matične ustanove te pomažu u stručnom i znanstv. radu stručnjacima određenoga specijaliziranog područja. Uvođenjem računala u knjižnice te spajanjem na internet omogućen je pregled fondova brojnih k. među kojima su najveće (Bodleiana, Bibliothèque Nationale, British Library, Drž. knjižnica “V. I. Lenjin” u Moskvi, Library of Congress, New York Public Library, Bayerische Staatsbibliothek u Münchenu, Biblioteca Nazionale Centrale u Firenzi i dr.). Najstarije k. nastale su oko ←3000. u svetištima babilonsko-asirskoga kult. kruga; arheol. iskapanjima otkriveni su ostaci sumerskih, amorićansko-kanaanskih, hetitskih te asirskih k.; pronađene pločice upućuju na to da su to bile knjižnice arhivi poput najveće Asurbanipalove k. Kod Grka procvat znanosti prati razvoj knjižnica; zna se za postojanje i kasniju sudbinu Aristotelove k. Doba helenizma obilježava postojanje dviju velikih k., u Aleksandriji i Pergamu. Rimljani od ←II. st. donose grč. k. kao ratni plijen i osnivaju priv. i javne k.; prvu javnu k. osniva Azinije Polion (←39), najveća je Trajanova k. Ulpija; poč. IV. st. Rim broji 28 javnih knjižnica. Knjižnice su monumentalne građevine s velikom dvoranom urešenom kipom božanstva i poprsjima učenjaka i pisaca. Svici se čuvaju u pretincima simetrično poredanih drvenih ormara u zidnim nišama. Prve kršć. k. nastaju potkraj starog vijeka; u sr. vijeku nestaju javne k.; pojavljuju se samostanske k. uz koje se organizira → skriptorij, a svitak zamjenjuje pergamski kodeks s bibl. tekstom i liturgijskim spisima. Prvu k. na Zapadu osniva Kasiodor u samostanu Vivariju (540); važne su k. benediktinskih samostana u Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Švicarskoj i Njemačkoj; od IX–XII. st. prevlast crkvenih i samostanskih k. Na Istoku potkraj VIII. st. snažan razvoj k. u manastirima u Bizantu, na Sinaju i Atosu; od IX. st. stručno vođene velike javne k. u arap. gradovima (Bagdad, Kairo, Córdoba, Toledo). U XIII. st. franjevci i dominikanci uz kolegije razvijaju i k.; kodeksi smješteni na pultovima privezani lancima (libri catenati). Iz njih će se razviti sveuč. k. Prva i najvažnija k. Pariškog sveučilišta, Sorbona (1253), broji 1290. više od 1000 sv.; u XIV. st. k. na sveučilištima u Engleskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Češkoj, Austriji. U doba humanizma i renesanse porast bibliofilije; pojava javnih k., prvu osniva Cosimo de Medici (1441) u samostanu S. Marco u Firenzi (Marciana), a osnovane su Laurenziana, Marciana u Veneciji, Vaticana. U doba reformacije uništene su mnoge samostanske k.; njihovi kodeksi obogaćuju stare te stvaraju nove k. Pronalazak tiska sred. XV. st. širi knjigu po Europi; pojedine vladarske kuće osnivaju k. (Corvina, knjižnica franc. kraljeva Bibliothèque Nationale, papinska knjižnica u Avignonu); neke će biti temelj kasnijih nac. k. God. 1537. Kraljevska k. u Parizu dobiva pravo na besplatan primjerak svake knjige tiskane u Francuskoj (→ obvezni primjerak); širenje tog prava i na druge zemlje osigurat će obogaćivanje fondova, ali i → cenzuru knjiga. Knjižnice u doba baroka nalik su muzejima, velike dvorane prenatrpane neobičnim i rijetkim predmetima; knjige su smještene na policama, po potrebi sve do stropa; prvu takvu k. osnovao je španj. vladar Filip II. u Escorialu (1567); osnivaju se velike javne knjižnice: prva u Engleskoj (Bodleiana) i Francuskoj (Mazarina), u Italiji (Ambrosiana i Angelica). Pojava prvih znanstv. akademija u vrijeme prosvjetiteljstva utječe na razvoj znanstv. knjižnica: K. Brit. muzeja (1753), K. Akademije znanosti u Petrogradu (1714), Sveučilišna k. u Göttingenu (1735), Biblioteca Nazionale u Napulju (1734); javljaju se velike k. u Sjev. Americi: na sveučilištima Yale (1701) i Columbia (1754). XIX. st. dalo je velik zamah razvoju → knjižničarstva i osnivanju k.; reforme na polju izgradnje zgrada k. (→ A. Panizzi), izum pomičnih polica (R. Lipmann); osnivaju se nacionalne te specijalne k. Posebno je važna pojava danas najbrojnijih, narodnih k.; god. 1850. u Engleskoj je objavljen The Public Library Act, zakon o nar. k., koji je ovlastio gradove i općine da mogu uvesti porez za osnivanje nar. k.; god. 1852. izlazi izvještaj Bostonske nar. k. u kojem se prvi put iznose osnovne postavke i načela politike nar. knjižničarstva. Nakon II. svj. rata k. počinju, uz tiskanu, prikupljati i audiovizualnu građu, a potkraj XX. st. i elektron. publikacije. U drugoj pol. XX. st. grade se prostrane knjižnice s velikim čitaonicama, velik dio građe na policama je u otvorenom pristupu, klasične katologe zamjenjuju nizovi računala preko kojih se pretražuju domaće i svj. baze podataka. Potkraj XX. st. pojava digitalnih k., čiji je prvi korak razvoj OPAC-a (→ katalog). Najstarije poznate k. u Hrvatskoj su uz benediktinske samostane (X. i XI. st); potkraj XI. st. osniva se k. Stolne crkve u Zagrebu (→ Metropolitana) te kaptolske k. u Splitu, Trogiru i Hvaru. Od XII. st. k. uz samostane novih redova: templara, cistercita, dominikanaca, franjevaca, pavlina; najpoznatije k. dominikanskog samostana i k. Male braće u Dubrovniku (XIII. st.), franjevačke k. u Šibeniku, Zagrebu, Varaždinu i Zadru (XIII. st.) te Visovcu, Košljunu, Splitu, Trsatu (XV. st.), pavlinske k. u Remetama (XIII. st.) i Lepoglavi (XV. st.). U doba humanizma nastaju poznate priv. knjižnice: najveća je k. M. Marulića, važne su J. Kružića, N. Barnea, N. Zrinskoga i dr. U XVII. st. isusovci za potrebe svojih škola osnivaju k. uz kolegije u Dubrovniku, Zagrebu, Rijeci, Varaždinu i Požegi; iz kolegijske k. u Zagrebu nastala je → Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK). Ulogu prve javne k. u Splitu i Dalmaciji tijekom cijelog XVIII. st. (otvorena 1706) imat će sjemenišna k. Biblioteca Pastritia. U XIX. st. poznate priv. k. osnovali su: Lj. Gaj, I. A. Brlić, I. K. Sakcinski, B. Bogišić; mnoge će biti osnove budućih javnih k.; osnivaju se k. pojedinih znanstv. zavoda i društava: Knjižnice Arheol. muzeja u Splitu (1821) i Zagrebu (1846), Knjižnica JAZU/HAZU (1868), k. Drž. arhiva u Zagrebu (1892) i Zadru (1894). Zbog nepostojanja javnih k. otvaraju se posudbene knjižnice uz knjižare. Knjižnica gimnazije u Zadru (1829) vršila je ulogu središnje k. za pokrajinu Dalmaciju uživajući pravo obveznog primjerka s teritorija te pokrajine (od 1840); Zakonom ob ustroju pučkih školah i preparandijah (1874) doneseni su propisi o školskim k. Gradske k. u Poreču (1810), Zadru (1857), Rovinju (1859), Rijeci (1892) skupljaju literaturu koja se tiče njihova kraja; jak čitaonički pokret sred. XIX. st. dao je zamah osnivanju nar. knjižnica. Iz čitaonica u Varaždinu, Kraljevici, Vinkovcima, Čazmi i dr. razvijaju se k. Poč. XX. st. osnivaju se, ugl. priv. inicijativom, gradske k. u Splitu (1903), Karlovcu (1905) i Zagrebu (1907). Neposredno nakon II. svj. rata otvara se velik broj sindikalnih te nar. k. u gotovo svakome mjestu; NSK je gl. koordinator razvoja knjižnične djelatnosti, gradske k. šire i unapređuju mrežu k. na lokalnoj razini. Od 1970-ih razvija se danas najveća mreža narodnih k. – Knjižnice grada Zagreba. Obvezni primjerak prema Zakonu o knjižnicama (1997) uz NSK primaju i sveuč. k. u Rijeci, Puli, Osijeku, Zadru, Splitu, Dubrovniku i Mostaru. Znatne fondove imaju Knjižnica Instituta “R. Bošković”, Središnja medicinska k. u Zagrebu, Knjižnica HAZU i dr. Sve više knjižnica izrađuje strojnočitljive kataloge omogućujući uvid u svoje fondove putem interneta te postajući sastavnim dijelom svj. mreže knjižnica. 2. Svaka uređena zbirka knjiga i druge građe namijenjena korištenju. 3. Naziv nakladničke cjeline ili niza.