feničko pismo, kvazialfabetsko linearno suglasničko pismo, nastalo sred. ←II. tisućljeća, možda od pseudohijeroglifskoga slogovnoga pisma kakvo je bilo u upotrebi u Biblosu i drugdje. Bilo je i ugledanja na ostala prednjoazijska pisma (egipatsko, akadsko itd.). Najstariji sačuvan tekst jest iz ←XI. st. (Ahiramov epitaf iz Biblosa). Ispočetka su njime bilježeni samo suglasnici, no već u 1. pol. ←I. tisućljeća počele su se dodavati posebne dodatne oznake uz slova, kako bi se znalo koji tu dođe samoglasnik. U sjev. Africi sustav označavanja samoglasnika bio je bogatiji, pod utjecajem grč. i lat. pisma. Od feničkoga su pisma načinjena neka pisma u sirijsko-palestinskom području, pa kroz aramejska pisma nastaje i hebrejsko kvadratno pismo te arap. pismo (→ indijska pisma). Smatralo se da je od feničkoga pisma nastalo grčko, pa bi po tome feničko bilo izvorom svih alfabetskih pisama na svijetu (→ alfabet, → aramejsko pismo). No danas se misli i da grč. pismo nije nastalo izravno od feničkoga: utjecaji su bili razni.