filološke škole, u razvoju hrvatskoga standardnog jezika predstavljaju pravce kojima su se kretala razmišljanja skupina jezikoslovaca u drugoj polovini XIX. stoljeća, poslije rješenja temeljnih pitanja standardizacije. U duhu iliraca (i isprva s ilirskim imenom) nastavila je djelovati Zagrebačka filološka škola, koju je predvodio → Adolf Veber Tkalčević i u kojoj je veliku ulogu imao → Bogoslav Šulek. Ta se škola zalagala za starije množinske padežne nastavke, za odlučno uvođenje jekavskog izgovora, za uklapanje kajkavskih i čakavskih elemenata u standardni jezik, održavala je morfonološki pravopis na tragu onoga kakav je uveo → Ljudevit Gaj po uzoru na češki jezik. Zadarsku je školu vodio → Ante Kuzmanić. Ona se zalagala za temelje na pučkome ikavskom štokavskom, protivila se ilirskom imenu (zalagala se za hrvatsko). Riječkoj je školi, veoma uskoj, vođa bio → Fran Kurelac, koji se zalagao za postarinjivanje jezika, također s ugledanjem na druge slavenske jezike. Standardizaciju hrvatskoga jezika dovršila je na koncu škola hrvatskih vukovaca, pod utjecajem → Đure Daničića (važni su u njoj još → Pero Budmani, → Armin Pavić, → Tomo Maretić i → Ivan Broz), s orijentacijom na pučku ijekavsku štokavštinu kako su je zabilježili i normirali za srpski jezik → Vuk Stefanović Karadžić i Đuro Daničić; na neki način (zbog odnosa prema pučkome jeziku kao uzoru za standardni) ta je škola slična Zadarskoj. Uveden je fonološki pravopis (Hrvatski pravopis Ivana Broza, 1892) umjesto morfonološkoga. Zbog dobrih rješenja to je i prevladalo. Ostali su znatni tragovi Zagrebačke i Riječke škole, osobito u rječniku i stilistici.