astronomija, opservatorij Johannesa Heveliusa, XVII. stoljeće
astronomija, opservatorij na Havajima
astronomija (grčki), zvjezdoznanstvo, proučavanje pojava u svemiru i njegov ustroj. Jedna od najstarijih znanosti. Nastala iz praktičnih potreba kod raznih naroda i kultura (Kinezi, Indijci, Babilonci, Egipćani, Grci). Nakon što su zabilježene neke važne spoznaje o svemiru (katkad i pretkazivane), Grci su astronomiji dali obilježje egzaktne znanosti. Aristarh (←III. stoljeće) je naučavao gibanje Zemlje oko svoje osi i oko Sunca i prvi odredio udaljenosti Sunca i Mjeseca. Ocem astronomije smatra se Hiparh (←II. stoljeće), koji je otkrio pojavu precesije. Eratosten (←III/II. stoljeće) je izmjerio opseg Zemlje, a Ptolemej (II. stoljeće), najveći astronom starog vijeka, skupio je sve znanje iz astronomije u djelu Megale syntaksis (Veliki sustav), koje je poznatije u arapskom obliku Almagest. Arapi su astronomiju prenijeli u Europu. Novo doba u astronomiji nastupa napuštanjem Ptolemejeva geocentričnog sustava i uvođenjem heliocentričnog sustava s → Kopernikovim djelom De revolutionibus orbium coelestium (O okretanju nebeskih tijela, 1543). Razvoju astronomije pridonijeli su Kepler (tri poznata Keplerova zakona gibanja nebeskih tijela oko Sunca po elipsama, Keplerov dalekozor), Galilei (jedna od prvih upotreba dalekozora u astronomiji), Newton (zakon gravitacije, dalekozor sa zrcalom – reflektor), → Edmond Halley (otkrio vlastito gibanje zvijezda), → James Bradley (otkrio pojavu aberacije i nutacije), → William Herschel (otkriće Urana, 1781, čime je otkriven prvi novi planet nakon starog vijeka), → Friedrich Wilhelm Bessel (prvi izmjerio daljinu jedne zvijezde, 1838) i dr. U XIX. stoljeću razvija se spektralna analiza i fotometrija s pomoću kojih se mjere brzine gibanja zvijezda i galaktika i određuju ostala svojstva svemirskih objekata (kemijski sastav, temperatura, tlak i dr.). U XX. stoljeću došlo je do otkrića novih i vrlo udaljenih objekata u svemiru i to s pomoću novih uređaja i novih grana astronomije kao što je radioastronomija. Klasična astronomija dijeli se na astrometriju (ili sfernu astronomiju), praktičnu i nebesku mehaniku. U modernu astronomiju spadaju astrofizika, kozmologija, stelarna astronomija, radioastronomija. Najstariji hrvatski znanstvenik koji se bavio astronomijom bio je → Herman Dalmatin (XII. stoljeće). Njome su se bavili i mnogi drugi, a neki su znatno pridonijeli njezinu razvitku: od → Nikole Nalješkovića i → Frane Petriša (XVI. stoljeće), preko → Andrije Dudića, Ivana Vremana, → Ruđera Boškovića, → Ivana Paskvića, → Mirka Danijela Bogdanića (XVIII. i XIX. stoljeće) do ljudi i institucija u XX. stoljeću. Za razvitak astronomije u Hrvatskoj važne su zvjezdarnice u Malom Lošinju (XIX/XX. stoljeće), Zagrebu, na Hvaru i u Višnjanu, te nastavna djelatnost na srednjim i visokim učilištima.