crkveno graditeljstvo, Aja Sofija, unutrašnjost
crkveno graditeljstvo, crkva sv. Pavla izvan zidina, unutrašnjost, Rim
crkveno graditeljstvo, crkva sv. Donata u Zadru
crkveno graditeljstvo, crkva sv. Blaža u Zagrebu
crkveno graditeljstvo. Crkva je građevina za obavljanje kršćanskih vjerskih obreda. Najstariji tip građevine je bazilika; po uzoru na rimske, od IV. stoljeća grade se veće kršćanske crkve. Najčešće su imale tri broda (naves) odijeljena stupovima, te galeriju iznad bočnih, nižih brodova, apsidu i ulazni dio (atrij). Između apside (polukružne ili četvrtaste) i uzdužnih brodova ubrzo se javlja poprečni brod (transept) pa tako crkva dobiva tlocrt latinskoga križa. Najpoznatije ranokršćanske bazilike su S. Paolo fuori le mura, S. Maria Maggiore u Rimu, S. Apollinare in Classe u Ravenni i Eufrazijeva bazilika u Poreču. Na Istoku se pojavljuju prvi tornjevi (Sirija), odijeljeni ili vezani uz crkvu. Već u početkom pojave kršćanstva grade se spomen-crkve nad grobovima mučenika i na svetim mjestima, te krstionice izgrađene kao centralne građevine po ant. uzorima. S vremenom se tip centralne građevine na Istoku počinje primjenjivati i kod izgradnje većih crkava, u VI. stoljeću u bizantskoj arhitekturi (Aja Sofija u Carigradu) postaje prevladavajući građevni tip kao i u Istočno-pravoslavnoj crkvi nakon crkvenog raskola 1054. godine. Stilsko razdoblje u zapadnoeuropskoj umjetnosti, koje traje od ranoga srednjeg vijeka do pojave romanike u XI. stoljeću, jest predromanika koja razvija iskustva antičkih, starokršćanskih i novonastalih prilika i utjecaja nakon propasti Rimskog Carstva i velike seobe naroda, (Palatinska kapela, Aachen; Santullano Oviedo; St. Remy, Reims; Sv. Donat, Zadar; Sv. Križ, Nin). Oko godine 1000. dolazi do kristalizacije novoga romaničkoga stila, koji traje do, otprilike, 1250. i raširio se po cijeloj Europi zaslugom benediktinaca. Crkvene građevine zadržavaju oblik latinskoga križa; opća je značajka romanike masivnost zidova, jednostavna i logična konstrukcija te bogata horizontalna raščlanjenost građevinskog volumena. Značajna ostvarenja romaničkoga crkvenoga graditeljstva: Cluny, Vezélay, Arles, Autun, Poitiers, Worms, Bamberg, Modena, Milano, Lucca, Pisa, Trani, Zadar, Split, Rab. U Francuskoj se već u XII. stoljeću razvio novi stil, gotika, s novim smionim sustavom gradnje, karakterističnim šiljastim lukovima i izduljenim svodovima. Broj brodova i apsida se umnogostručuje, izvana je građevina poduprta čvrstim potpornim stupovima i lukovima (kontraforima). Unutrašnjost crkve osvijetljena je velikim prozorima s vitrajima. Gotika se brzo raširila cijelom Europom i trajala u nekim krajevima do u XVI. stoljeće. Najznačajnije gotičke crkve: Strasbourg, Chartres, Beauvais, Pariz, Köln, Trier, Nürnberg, Siena, Asissi, Firenca, Toledo, Barcelona, Canterbury, Wells, Salisbury, Brugge, Gent, Antwerpen, Lepoglava, Trogir. Potkraj XIV. stoljeća razvija se u Italiji renesansa, koja se oslanja na antičke uzore (polukružne lukove, stupove s kapitelima, kanelirane pilastre i dr.). Najznačajniji renesansni arhitekti su → Filippo Brunelleschi, → Leon Battista Alberti, → Lucijan Vranjanin, → Michelangelo, → Jacopo Sansovino, → Andrea Palladio, → Pierre Lescot, → Philibert Delorme, J. Boullant, → Juan de Herrera; → Juraj Dalmatinac). Potkraj XVI. stoljeća renesansa prelazi u barok koji traje tijekom XVII. i XVIII. stoljeća. Da bi se istaknuli raskoš i bogatsvo europskoga plemstva, a poglavito Katoličke crkve (to je doba protureformacije), ujedinjuju se arhitektura (građevna masa se otvara i postaje sve bujnija i nemirnija) i kiparstvo (uz obilato korištenje dekoracije) te bujno slikarstvo (iluzionističko). Glavni barokni arhitekti su → Gian Lorenzo Bernini, →Giacomo da Vignola, → Francesco Borromini, → Jules Hardouin-Mansart, → Charles-François Lebrun, José Benito de Churriguera, → Johann Bernhard Fischer von Erlach, → Jakob Prandtauer, → Inigo Jones, → Christopher Wren; Varaždin i Dubrovnik su najbarokniji gradovi u Hrvatskoj. U završnoj fazi baroka, u stilu rokokoa, prelazi u egzotiku i dekadenciju. Nakon faze klasicizma, koji se oslanja na jednostavnost klasične grčke i rimske umjetnosti, a traje otprilike od 1760. do 1830, tijekom XIX. stoljeća prevladava izgradnja crkvenih građevina u povijesnim stilovima (neoromanika, neogotika, neorenesansa). Taj je eklekticizam završio tek nakon I. svjetskog rata, kada se crkve projektiraju po načelima moderne arhitekture slobodnih i maštovitih oblika (→ Le Corbusier, Hodočasnička crkva u Ronchampu, Francuska; → Viktor Kovačić, Crkva sv. Blaža, Zagreb).