barok u književnosti. Nastaje potkraj XVI. stoljeća najprije u Španjolskoj (estilo culto, gongorizam), zatim u Italiji (marinizam), Engleskoj (eufuizam), Francuskoj (précieuses) i Njemačkoj (schlesische Dichterschule), a nestaje s racionalizmom u XVIII. stoljeću. Točne granice baroka prilično je teško odrediti kako zbog nejednakosti pojavljivanja u pojedinim zemljama i narodima, tako i zbog različitosti između baroka u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj, spram onoga sjevernoga u Nizozemskoj, Njemačkoj i Engleskoj. Kao važna obilježja ovoga razdoblja uzimaju se univerzalizam, naglašena subjektivnost, suprotstavljanje dvorskoj kulturi te težnja k onostranosti uz misao o prolaznosti svega zemaljskog. Retoričnost, sklonost ornamentu, ukrašavanju i pretjeranosti, kao i zaokupljenost književnim izrazom obilježavaju ovu stilsku epohu. Barok u književnosti teži neobičnom, bizarnom, paradoksalnom, alegoričkom i simboličkom, a vrlo često briše granicu između sna i jave, istine i fikcije. U poeziji prevladavaju sonet i epigram, a antiteza i metafora javljaju se kao omiljene figure. Važnija barokna djela pisali su književnici španjolskig zlatnog vijeka (dramatičari → Calderón de la Barca, → Tirso de Molina i → Lope de Vega te pjesnik → Luis de Góngora), u Engleskoj → John Donne, u Italiji → Giambattista Marino i → Torquato Tasso, a u Njemačkoj → Martin Opitz. Javljaju se mnoge poetike i osnivaju knjiž. akademije. Po antičkim uzorima pisali su se i spjevovi, među kojima je najpoznatiji Grimmelshausenov “Simplicissimus”. U drami je najznačajnija isusovačka drama, koja će utjecati na stvaranje opere težnjom k ujedinjenju što većeg broja umjetničkih oblika. Elementi baroka prisutni su i u francuskih klasicista (→ Corneille, → Racine), talijanskom manirizmu te kod njemačkih latinista (→ Jakob Balde, → Andreas Gryphius).