 |
|
| Službeni naziv: | Republika Portugal, República Portuguesa |
| Površina: | 92 225 km2 |
| Stanovništvo | (2011): 10 562 178 (114 stanovnika/km2); 63,5% gradsko |
| Glavni grad | Lisabon (port. Lisboa) (547 733 stanovnika, grad; 2 821 876 metropolitansko područje) (2011) |
| Upravna podjela | 18 okruga (distrito), 2 autonomna područja (região autónoma) |
| Službeni jezik | portugalski |
| Valuta | euro (EUR) = 100 centa (do 1999, prijelazno razdoblje do 2002; portugalski escudo (PTE) = 100 centavoa) |
Portugal, država u južnoj Europi, na zapadnom dijelu Pirenejskoga poluotoka, graniči sa Španjolskom na sjeveru i istoku; pripadaju mu dvije otočne skupine (autonomne regije) otočja Madeira (784 km2) i Azori (2322 km2) u Atlantskom oceanu; izlazi na Atlantski ocean, ima 1793 km morske obale.
Prirodna obilježja
Lisabon, slavoluk pobjede
tvrđava Belém, Lisabon
Coimbra
Portugal je zemlja na krajnjem jugozapadu europskoga kontinenta, zauzima rubni dio Pirenejskoga poluotoka. U reljefu se, u osnovi, mogu izdvojiti dvije glavne cjeline: visočje u unutrašnjosti i priobalna nizina. Unutarnja visočja nastavak su Mesete, prostrane zaravni koja zauzima veći dio Pirenejskoga poluotoka. U sjevernom i središnjem dijelu zemlje visoravan je blago valovita, nalazi se na visini 500–800 m, snažno je raščlanjena riječnim dolinama, a nad njom se mjestimično uzdižu gorski grebeni građeni od metamorfnih i kristaliničnih stijena. U sjevernom dijelu više je takvih uzvisina, dosežu većinom 1200–1400 m nadmorske visine. Najizrazitiji greben nalazi se u središnjem dijelu zemlje, pruža se u smjeru sjeveroistok–jugozapad i dopire gotovo do morske obale, gdje se ipak dosta snizuje. To je Serra de Estrela s najvišim vrhom kopnenoga dijela Portugala, Malhão da Estrela, 1991 m. U južnom Portugalu visoravan je uravnjenija, jednoličnija i niža, nalazi se na 300–500 m nadmorske visine, a rijetke uzvisine nad njom dosežu 650 m. Na krajnjem jugu, odvajajući regiju Argarve, uzdižu se pobrđa Serra de Moncique (902 m) i Serra do Caldeirão (577 m). Visočje Mesete izraženim rubom na zapadu prelazi u priatlantsku nizinu. Građena je uglavnom od aluvijalnih nanosa ili crvenkastih tercijarnih pješčenjaka (kao i poznati argarvski klifovi). Obala je u sjevernom dijelu slabije razvedena, niska, mjestimično močvarna, s pojavom laguna. Južni dio je razvedeniji s nekoliko većih riječnih estuarija. Portugalu pripadaju i otočja Madeira i Azori u Atlantskom oceanu. Otočje Madeira (Arquipélago da Madeira, 801 km2) udaljeno je više od 900 km od kopna prema jugozapadu, sastoji se od osam vulkanskih otoka, od kojih su naseljeni samo Madeira i Porto Santo. Azori (Arquipélago dos Açores, 2333 km2) udaljeni su oko 1500 km od kopna prema zapadu, sastoje se od devet vulkanskih otoka u trima, međusobno udaljenim skupinama; na otoku Pico najviši vrh Portugala, Ponta do Pico 2351 m. Klima Portugala uglavnom je oceanska, u sjevernoj unutrašnjosti kontinentska, a na jugu sredozemna. Srednja siječanjska temperatura iznosi 7 °C na sjeverozapadu do 12 °C na jugozapadu, srednje srpanjske su između 20 i 25 °C, u gorjima nešto niže. Na sjeverozapadu ima oko 1100 mm padalina, na uzvisinama i mnogo više (Serra da Estrela preko 2500 mm, zimi ima snijega), količina se smanjuje prema unutrašnjosti i prema jugu. U središnjem Portugalu 700–800 mm, u Algarveu i manje od 400 mm, s izraženom ljetnom sušom. Prirodna vegetacija dosta je izmijenjena i degradirana. Šume pokrivaju 31% površine, najviše ih je na vlažnijem, sjevernom dijelu zemlje, prevladavaju različite vrste hrasta i kesten, te naknadno zasađeni borovi. Prema jugu javlja se zimzeleni hrast i hrast plutnjak te neke unesene vrste (eukaliptus), a zatim makija i mediteranska vegetacija. Ozemlje Portugala odvodnjava se prema Atlantskom oceanu, najveće rijeke dotječu iz Španjolske: Douro (938 km, u Portugalu 320 km) na sjeveru, Tejo (1007 km, u Portugalu 179 km) u središnjem dijelu zemlje, te Guadiana (829 km) na jugu. Od rijeka koje su u cijelosti u Portugalu najveće su Mondego (220 km), Zêzere (pritok Teja), Sorraia i Sado. Rijeke imaju dosta neujednačen vodostaj, neke manje ljeti i presuše, a na svima velikima izgrađene su brane i akumulacijska jezera koja uglavnom služe za opskrbu vodom i natapanje.
Stanovništvo
Batalha, samostan i crkva
crkva u Fátimi
Portugal je po etničkom sastavu vrlo homogena zemlja jer oko 98% od 10,5 milijuna stanovnika čine Portugalci, pripadnici romanske skupine naroda. Portugalcima se smatra i dio nebjelačkog stanovništva, doseljenici iz nekadašnjih portugalskih kolonija. Manjinu čine doseljenici iz europskih zemalja, Kapverdskih otoka i drugih afričkih zemalja, te iz Južne Amerike. Službeni jezik je portugalski. Gustoća stanovnika je visoka (112 st./km2, 2016). Najgušće je naseljeno priobalje, osobito sjeverni dio, te krajnji jug zemlje. Unutrašnjost Portugala, osobito južni dio, rjeđe je naseljena i dalje gubi stanovništvo. U gradovima živi nešto više od 2/3 stanovništva, udio se zbog preseljavanja i dalje povećava, ali je stupanj urbanizacije još dosta nizak u odnosu na druge zemlje Zapadne Europe. Najveći je glavni grad Lisabon (Lisboa, 547 733 stanovnika, 2011) u čijem širem gradskom području živi više od 1/4 stanovništva zemlje (2,8 milijuna st.). Ostali veći gradovi: Sintra (377 835 st.), Vila Nova de Gaia (302 295 st.), Porto (237 591 st.), Cascais (206 479 st.), Loures (205 054 st.), Braga (181 494 st.), Amadora (175 136 st.), Almada (174 030 st.) i Oeiras (172 120 st.). Autonomna otočna regija Azori sastoji se od devet otoka koje naseljava 246 772 stanovnika, a autonomnu otočnu skupinu Madeira sačinjavaju dva otoka, koja naseljava 267 785 stanovnika. Portugal je dugo bio emigracijska zemlja, što je znatno usporavalo porast stanovništva, u pojedinim razdobljima uzrokovalo i pad. Nakon osamostaljenja kolonija u zemlju se uselilo oko 800 000 „povratnika”. Porast stanovništva nakon toga dugo je bio vrlo spor, oko 2‰ (prosječno 1980–2002), a danas je u padu (-0,5‰, 2010–15). Rodnost se dosta smanjila, iznosi oko 6‰, a smrtnost je zbog povećanja udjela staroga stanovništva oko 10‰. U dobnoj strukturi udio mladog (do 15 godina) i starog (više od 65 godine) stanovništva više nije izjednačen (17%). Godine 2014. mladoga stanovništva je bilo 14,5%, a staroga 20,1%, s trendom porasta udjela staroga stanovništva. Očekivano trajanje života je 83 godine za žene i 77 godina za muškarce (2015). Oko 88% stanovništva su katolici, ostatak čine protestanti, vjerski neopredijeljeni i u manjoj mjeri muslimani i Židovi. Obrazovna je struktura dobra, provedeni su programi opismenjavanja odraslih. Školovanje od 6. do 14. godine je obvezno i besplatno. U zemlji ima 24 državna i privatna sveučilišta, najstarije je ono koje je danas u Coimbri, a osnovano je u Lisabonu u XIII. st.
Gospodarstvo
Douro, dolina
Vila Nova de Gaia, luka za izvoz vina
U gospodarskom razvoju Portugala tijekom XX. st. prijelomni su događaji bili revolucija 1974., nakon koje su uslijedile brojne reforme, te pristupanje Europskoj zajednici (EZ; 1986), poslije Europskoj uniji (EU). U doba pristupanja EZ-u Portugal je bio siromašna, pretežno agrarna zemlja. Nakon pristupa ostvaren je brz napredak zahvaljujući razvojnim fondovima EZ-a iz kojih se najvše investiralo u infrastrukturu, zatim u poljoprivredu i industriju. Omogućen je pristup velikom tržištu, došlo je do privatizacije državnih poduzeća, telekomunikacija i dr. Zadovoljivši kriterije za uvođenje eura, prijelazno je razdoblje, s escuda na euro, trajalo od 1999. do 2002. Razlike prema vodećim zemljama tadašnjega EZ-a znatno su smanjene, ostvarene su značajne stope gospodarskoga rasta, ali Portugal je s BNP-om od nepunih 12 000 USD/st. najsiromašnija „stara” članica EU-a (prije proširenja 2004). Proširenje EU-a negativno se odrazilo na mogućnost korištenja razvojnih fondova jer su se neke portugalske regije, nakon proširenja siromašnijim članicama, našle iznad prosjeka EU-a. Poljoprivreda je i dalje značajna grana gospodarstva, udio u ukupnoj zaposlenosti dosta je viši (5,5%) nego u drugim razvijenim zemljama. U sjevernom dijelu Portugala posjedi su vrlo usitnjeni, na jugu prevladavaju veleposjedi. Općenito, produktivnost je dosta ispod razine Zapadne Europe, problemi su zastarjela tehnologija i nedostatak investicijskoga kapitala. U vlažnijem, sjevernom dijelu Portugala uzgajaju se kukuruz, rano povrće, grožđe, masline, dok je na sušnijem jugu ekstenzivan uzgoj pšenice, ječma i ovčarstvo. Posebnost su velika natapana područja na kojima se intenzivno uzgajaju povrće i voće. Portugal je značajan proizvođač maslinova ulja, vina i rajčice. Šumarstvo je dosta razvijeno, a najvažnije je dobivanje pluta (polovica svjetske proizvodnje). Značenje ribarstva postupno opada, najviše zbog zastarjele tehnologije. Rudno bogatstvo je značajno i dosta raznoliko. Najvažnije je dobivanje bakra, kositra i volframa, ima nešto zlata, ugljena te nalazišta urana. Oko 2/3 električne energije dobiva se u termoelektranama, 1/3 u hidroelektranama. Većina industrija koncentrirana je u dvama područjima. Na jugu, na potezu Lisabon–Setúbal, prevladavaju veća poduzeća petrokemijske, kovinske, kemijske, brodograđevne, automobilske, elektrotehničke i drvne industrije. Na sjeveru, u području Porto–Braga–Aveiro, većinom su mala poduzeća tekstilne, kožarske, prehrambene, drvne, elektroničke industrije te proizvodnja vina. U unutrašnjosti prevladavaju tradicionalne grane (ciglane, drvna industrija), a u novije vrijeme pogoni stranih poduzeće raznovrsne industrije (elektronika, umjetna vlakna, sklapanje različitih uređaja). Turizam je jedan od oslonaca gospodarstva. Najznačajniji je kupališni turizam (najviše na jugu i otocima), zatim posjet gradovima te hodočasnički turizam (Fátima je nakon Lurda drugo hodočasničko odredište u Europi). Zemlju godišnje posjeti oko 12 milijuna stranih turista. Ti prihodi znatno ublažavaju negativnu trgovinsku bilancu. Među uvoznim proizvodima najvažniji su strojevi i oprema, vozila, nafta, različiti kemijski i prehrambeni proizvodi. Izvoze se tekstil, odjeća i obuća, strojevi, vozila, metali, papir i drvni proizvodi, vino, povrće. Glavni partneri: Španjolska, Njemačka, Francuska i Italija. Cestovni je promet najvažniji; 82 900 km cesta (2613 km autocesta), u željezničkom prevladavaju pruge širokoga kolosijeka, ukupno 3075 km. Unutarnja plovidba je neznatna, iako su donji tokovi Doura i Teja plovni. Najveće luke: Lisabon, Porto, Setúbal i Cascais. Međunarodne zračne luke imaju Lisabon, Leixões (Porto) i Faro na kopnenom dijelu, a zbog turizma i Azori te Madeira.
BDP (2014): 230 117 mlrd. USD
BDP (2014): 230 117 mlrd. USD
BDP po stanovniku (2014): 22 121 USD
Udio BDP-a po sektorima (2015):
poljoprivreda 2,3%, industrija 21,6%, usluge 76,1%
Udio zaposlenih po sektorima (2014):
poljoprivreda 5,5%, industrija 24,9%, usluge 69,5%
Nezaposlenih (2014): 14% (procjena)
Inflacija (2015): 0,5%
Realan rast gospodarstva (2015): 1,5%
Uvoz (2015): 55,2 mlrd. USD
Izvoz (2015): 66,6 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2015):
poljoprivreda 2,3%, industrija 21,6%, usluge 76,1%
Udio zaposlenih po sektorima (2014):
poljoprivreda 5,5%, industrija 24,9%, usluge 69,5%
Nezaposlenih (2014): 14% (procjena)
Inflacija (2015): 0,5%
Realan rast gospodarstva (2015): 1,5%
Uvoz (2015): 55,2 mlrd. USD
Izvoz (2015): 66,6 mlrd. USD
Povijest
templarska crkva u Tomaru
dvorac Leiria
spomenik pomorskim istraživačima u Lisabonu
Azenhas do Mar
Castelo Branco
Najstarije poznato stanovništvo na području današnjega Portugala bila su keltsko-iberska plemena. Do kraja III. st. pr. Kr. južnim dijelovima Portugala vladali su Kartažani, nakon Drugoga punskoga rata (218. do 201. pr. Kr.) istisnuli su ih Rimljani. U I. st. pokorili su i sjeverni dio i osnovali provincije Galiciju i Luzitaniju. Godine 411. na području Galicije i sjevernoga Portugala ustrojeno je kraljevstvo germanskoga naroda Sveva (585. ušlo u sastav Vizigotskoga Kraljevstva). Veći dio današnjega Portugala zauzeli su ih Arapi 711–714. i uključili u Kordopski emirat. Početci portugalske samostalnosti datiraju od XI. st., kada se javilo i ime Portugal (terra Portucalis, prema Portus Cale, današnji Porto), isprva naziv za sjeverni dio Portugala koji je kao nasljednu grofoviju Alfons VI. Hrabri, kralj Leóna i Kastilje, oko 1094. dao svojem zetu, burgundskom vojvodi Henriku. Njegov sin Alfons I. Henriques odcijepio se od Kastilje i proglasio neovisnim vladarom da bi poslije proširio prvotni teritorij i proglasio se kraljem Portugala 1139 (vladao do 1185). Godine 1147. iskoristio je prolaz križarskih postrojba iz Zapadne Europe prema Palestini te pomaknuo granicu na rijeku Tejo i osvojio Lisabon. Međunarodno priznanje svojega kraljevstva stekao je tek 1179., nakon što je proglasio Portugal lenom Svete Stolice. Širenje Portugala prema jugu, uz istodobno sužavanje islamskoga prostora, nastavilo se i u doba njegovih nasljednika Sancha I. (1185–1211), Alfonsa II. Debelog (1211–23) i Sancha II. (1223–46). Za kralja Alfonsa III. (1246–79) Arapi su protjerani i iz najjužnijih dijelova Portugala. Nakon izumrća burgundske dinastije (1383) izbile su prijestolne borbe u kojima pobjeđuje Ivan I. (1385–1433) iz dinastije de Avis. Za njegove vladavine jačali su cortesi (zemaljsko staleško predstavničko tijelo) i počela izgradnja velike trgovačke flote. Zauzimanjem Ceute (1415) započelo je portugalsko prekomorsko širenje pod vodstvom kraljeva sina → Henrika Pomorca (u XV. st. Portugalci su zauzeli Madeiru, Azore, istraživali zapadnu obalu Afrike i dospjeli do Rta dobre nade). Za → Emanuela I. (1495–1521) Portugal je postigao gospodarski i kulturni procvat. Spor sa Španjolskom glede podjele kolonija u Americi riješen je tako što je područje istočno od meridijana koji prolazi Zelenortskim (Kapverdskim) otocima pripalo Portugalu (sporazum u Tordesillasu, 1494). Godine 1498. portugalski je pomorac → Vasco da Gama otkrio pomorski put za Indiju; 1500. → Pedro Álvares Cabral došao je do Brazila. Sredinom XVI. st. portugalsko kolonijalno carstvo protezalo se od Gibraltara do Melaka (portugalski: Malaca), a portugalski trgovci doprli i do Kine i Japana. Sjedište portugalskoga potkralja smješteno je u Gou u Indiji. Njemu su bili podređeni upravitelji Mozambika, Hormuza, Muskata, Cejlona i Melake. Godine 1580. izumrla je dinastija de Avis, Portugal su zauzele postrojbe španjolskoga kralja → Filipa II., kojega su portugalski cortesi priznali za kralja 1581. Zadržavši autonomiju, Portugal je do 1640. bio pod suverenitetom Španjolske. Nakon ustanka 1640. kraljem je proglašen osmi vojvoda od Bragançe (→ Ivan IV. Sretni). Od druge polovice XVII. st. Portugal se tješnje vezao za Englesku (sporazumi iz 1654. i 1703). Za vladavine Josipa I. (1750–77) zemljom je zapravo vladao u duhu prosvijećenog apsolutizma prvi ministar markiz → Pombal. Godine 1793. Portugal je pristupio protufrancuskoj koaliciji europskih zemalja, 1807. zauzele su ga francuske postrojbe, a dinastija Bragança izbjegla je u Brazil. Godine 1808. izbio je velik protufrancuski oslobodilački ustanak, koji su potpomogle engleske snage pod zapovjedništvom Arthura Wellesleyja (vojvode od Wellingtona). Iako je Bečkim kongresom (1815) dinastija Bragança vraćena na prijestolje, Portugal je zapravo do 1823. ostao pod britanskom vojnom upravom, a kralj Brazila i Portugala → Ivan VI. nije se želio vratiti u zemlju. Ustavom 1821. uspostavljena je ustavna monarhija, iste godine odcijepila se od Brazila i kralj Ivan VI. vratio se u Portugal, ukidajući liberalni ustav iz 1821. Poslije njegove smrti otpočele su prijestolne borbe (do 1834), okončane pobjedom pristaša kraljice Marije II. (vladala 1826–28. i 1834–53). Od 1870-ih Portugal je zapao u gospodarsku krizu i jačao je republikanski pokret, na koji kralj Karlo I. (1889–1908) odgovorio represijom. Ubijen je u atentatu, a njegov sin → Emanuel II. (1908–10) svrgnut je ustankom vojske i mornarice u Lisabonu 5. X. 1910. Portugal je proglašen republikom, a za prvoga predsjednika izabran je → Manuel José de Arriaga (1911–15); 1911. donesen je republikanski ustav. Godine 1916. Portugal je ušao u rat na strani Antante; gospodarska kriza i socijalni nemiri nakon 1918. doveli su 1926. do vojnoga udara generala Gomesa da Coste, kojega je iste godine oborio general António Óscar de Fragoso Carmona, koji je 1928. izabran za predsjednika republike (do 1951). Godine 1929. Carmona je dao diktatorske ovlasti ministru financija → Antóniju de Olivieri Salazaru (predsjednik vlade 1932–68). Ukinute su demokratske slobode, zabranjene sve političke stranke, osim njegove Nacionalne unije. Ustavom iz 1933. u Portugalu je proklamirana korporativna i autoritarna država (takozvana Nova država ili Estado Novo), po uzoru na Mussolinijevu fašističku Italiju, a koja je trebala osigurati političku stabilnost, gospodarski napredak i ojačati Portugal kao kolonijalnu silu. Za Španjolskoga građanskog rata (1936–39) Portugal je aktivno podupirao Franca. U Drugom svjetskom ratu formalno neutralan, ali je prodavao sirovinski ratni materijal svim zaraćenim stranama i uspio se financijski oporaviti. Od 1949. Portugal je jedan od osnivača NATO saveza. Nakon Carmone predsjednici republike bili su maršal Francisco Higino Craveiro Lopes (1951–58) i admiral Américo de Deus Rodrigues Tomás (1958–74). Istodobno je jačao antikolonijalni pokret u portugalskim kolonijama Angoli, Portugalskoj Gvineji i Mozambiku. Nakon što je Salazar pretrpio moždani udar 1968., predsjednik vlade postao je → Marcello José das Neves Alves Caetano, koji je provodio određenu demokraciju, ali su gospodarski i socijalni problemi i dalje bili veliki te je 1974. Pokret oružanih snaga izvršio vojni udar, a za novoga predsjednika republike proglašen je general → António Sebastião Ribeiro de Spínola; prvu vladu (sastavljenu od komunista, socijalista i narodnih demokrata) sastavio je Adelino Hermitério da Palma Carlos. Iste godine neovisnost su stekli Portugalska Gvineja (Gvineja Bisau), Mozambik te San Tome i Prinsipe, a Indija je dobila suverenitet nad bivšim portugalskim enklavama Daman i Diu (Damão e Diu) i Goa. Godine 1975. priznata je i neovisnost Angole i Zelenortskih (Kapverdskih) otoka. Zbog rascjepa u Pokretu oružanih snaga, general Spínola pokušao je izvršiti državni udar. Nakon neuspjeha pobjegao je iz zemlje. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu pobijedili su socijalisti, ali je iste godine ljevičarska vlada srušena, a novu višestranačku vladu sastavio je admiral José Baptista Pinheiro de Azevedo. Ustavom iz 1976. institucionalizirani su portugalska revolucija i demokratska načela. Na predsjedničkim izborima iste godine izabran je general → António dos Santos Ramalho Eanes, ujedno i načelnik generalštaba. Ustrojena je prva ustavna vlada socijalista na čelu s → Máriom Soaresom; Zakon o reviziji agrarne reforme izazvao je otpor i lijeve i desne oporbe koja je 1977. izglasala u parlamentu nepovjerenje njegovoj vladi. Politička kriza okončana je privremeno početkom prosinca 1978., kada je prihvaćena nova vlada Carlosa Alberta da Mota Pinte, a već 1979. vladu sastavlja Maria de Lourdes Pintasilgo (prva portugalska premijerka) koja provodi prijevremene parlamentarne izbore na kojima pobjeđuje Socijaldemokratska stranka i njezin predsjednik → Francisco Sá Carneiro postao je premijer. Idućih godina socijaldemokratska vlada djeluje na političko i gospodarsko stabiliziranje države. Godine 1986. predsjednik države postao je M. Soares (izabran i 1991); od 1996. predsjednik je Jorge Fernando Branco de Sampaio (izabran i 2001); 1986. Portugal pristupa Europskoj zajednici. Na parlamentarnim izborima 1995. i 1999. pobjeđuju socijalisti, 2002. socijaldemokrati i predsjednikom vlade imenovan je njihov kandidat → José Manuel Durão Barroso (2004. naslijedio ga je na položaju premijera socijaldemokrat Pedro Miguel de Santana Lopes). Potkraj 1999. posljednja portugalska kolonija Macao pripala je Kini. Na predsjedničkim izborima u siječnju 2006. pobijedio je → Aníbal António Cavaco Silva (premijer od 1985. do 1995). Na dužnosti predsjednika vlade nakon Lopesa izabran je 2005. José Sócrates de Carvalho Pinto de Sousa, a od 2011. premijer je Pedro Manuel Mamede Passos Coelho.