 |
|
| Službeni naziv: | Ruska Federacija; Rossijskaja Federacija |
| Površina: | 17 075 400 km2 (europski dio 4 285 770 km2) |
| Stanovništvo | (procjena 2007): 143 406 000 (8,4 stanovnika/km2); 73 % gradsko |
| Glavni grad | Moskva, 10 381 222 stanovnika (procjena. 2007), metropolitansko područje 14 435 176 stanovnika (procjena. 2007) |
| Upravna podjela | 21 republika, 7 krajeva, 48 oblasti, 1 autonomna oblast, 10 autonomnih okruga, 2 grada |
| Službeni jezik | ruski |
| Valuta | ruski rubalj = 100 kopejki |
Rusija, država u ist. Europi i sjev. Aziji, graniči s Norveškom, Finskom, Estonijom, Letonijom (Latvijom), Litvom (Kaliningradska oblast), Poljskom (Kaliningradska oblast), Bjelorusijom i Ukrajinom na Z, Gruzijom i Azerbajdžanom na JZ, Kazahstanom i Mongolijom na J, Kinom na J i JI, DNR Korejom i Japanom na JI, SAD-om na I; izlazi na Crno i Baltičko more (Atlantski ocean), Bijelo, Barentsovo, Karsko, Laptevsko i Istočnosibirsko more (Sjev. ledeno more), Beringovo, Ohotsko i Jap. more (Tihi ocean); ima 37 653 km morske obale.
Prirodna obilježja
smrznuto Ohotsko more kraj Magadana
Elbrus, najviši vrh Europe
Kamčatka, vulkani
tundra u Sibiru
R. je površinom najveća zemlja svijeta. Zauzima velika prostranstva, u smjeru Z–I široka o. 9000 km, a u smjeru S–J do 4000 km. Najjednostavnija je podjela toga golemog prostora na zap. nizinski i ist. goroviti dio. Nizinski dio zauzima prostranu ravnicu koja je Uralom (najviši vrh Narodna gora, 1894 m) razdijeljena na Rusku (najniži dio je Prikaspijska nizina, do 28 m ispod morske razine) i Zapadnosibirsku nizinu. Rusku nizinu prekida nekoliko uzvisina (do 500 m n.m.), od kojih su najpoznatije Valdajska, Srednjoruska, Privolška i Timanska uzvisina, Sjev. Uvali i Obščij Sirt. Na krajnjem JZ nalaze se sjev. obronci Kavkaza s najvišim vrhom Rusije (i Europe), Elbrusom (rus. Gora El’brus, 5642 m). Zapadnosibirska nizina pruža se između Urala na Z i r. Jenisej na I i gotovo je u potpunosti ravna. Ist. goroviti dio Rusije sastoji se od visokih ravnjaka Srednjosibirskog visočja (najviši vrh Kamen, 2037 m) i od juž. i ist. sibirskih planina i planinskih lanaca među kojima se ističu Altaj (najviši vrh Beluha, 4506 m), Zap. i Ist. Sajan, Jablonovijsko, Stanovojsko, Verhojansko, Kolimsko i Anadirsko gorje, Čerskoga i Kamčatke (najviši vrh Ključevska Sopka, 4750 m), Džugdžur i Sihote Alin. Veći dio R. građen je od pretkambrijskih stijena, koje su prekrivene mlađim, paleozojskim i mezozojskim naslagama. Najmlađa gorja su ona Dalekog istoka (aktivni vulkani Kamčatke) te Kavkaz. Klima ugl. kontinentska, osim juž. dijela Dalekog istoka s monsunskom klimom. Prosj. siječanjska temp. iznosi u ist. Sibiru od -35 °C do -50 °C (apsolutni minimum -69,9 °C izmjeren u Verhojansku), u eur. dijelu -8 °C do -27 °C, dok je prosj. srpanjska temperatura u juž. i jugozap. dijelovima 24–25 °C, a na krajnjem S o. 4 °C. Gotovo cijelu R. karakteriziraju duge i vrlo hladne zime; razdoblje bez mraza dulje je od šest mjeseci samo na krajnjem JZ, dok je u Sibiru manje od dva mjeseca. Godišnja količina padalina općenito se smanjuje od Z prema I; u eur. dijelu 700–600 mm, u ist. dijelu 150–100 mm, na krajnjem I (Vladivostok) 600 mm; najviše planine 700–1000 mm. Biljni pokrivač R. općenito se smjenjuje zonalno od S prema J. Područje uza sjev. obalu prekriva vegetacija tundri (o. 10% površine R.), a najviše vrhove (Ural, Kavkaz) vegetacija planinskih rudina. Na tundru se, preko šumo-tundre, nastavlja širok pojas crnogoričnih šuma (tajge) u kojima su najzastupljenije smreke, jele i borovi; listopadno drveće je rijetko (breze, vrbe i jarebike). Južnije se javljaju miješane i bjelogorične šume u kojima prevladavaju hrastovi. Na J šume prelaze u šumo-stepe i stepe koje su u velikoj mjeri pretvorene u poljoprivr. površine. Šume ukupno prekrivaju o. 45% površine. R. ima dobro razvijenu riječnu mrežu; sastoji se od porječja velikih rijeka koje ugl. pripadaju slijevu Sjev. ledenog mora; u Tihi ocean ulijeva se Amur, u Kaspijsko jezero Volga, u Azovsko more (Crno more) Don; najdulje rus. rijeke: Ob s Irtišem (5410 km), Amur s Argunom (4400), Lena (4200), Jenisej sa Selengom i Angarom (4010), Volga (3530, najdulja eur. rijeka), Sjev. Dvina (1302), Pečora (1809), Indigirka, Kolyma; na J eur. dijela rijeke su zaleđene do 5 mjeseci, a u sjev. Sibiru o. 8 mjeseci godišnje. Od mnogobrojnih prir. jezera najveća su Kaspijsko (371 000 km2, površinom najveće jezero svijeta; Rusi ga nazivaju morem), Bajkalsko (31 500 km2, najdublje i obujmom najveće jezero svijeta), Ladoško (17 700 km2, površinom najveće jezero u Europi) i Oneško (9720 km2). Na mnogim rijekama stvorena su velika akumulacijska jezera; najveća Ribinsko, Samarsko, Kamsko, Cimljansko, Novosibirsko, Bratsko.
Sankt Peterburg
Vladivostok
Krasnodar
Ekaterinburg
Moskva, Arbat
Krasnojarsk
Kavkaz
rezervat prirode Stolbi, kraj Krasnojarska
Altaj, vrh Beluha
Stanovništvo
Novgorod, Sv. Sofija
drvena kapela u Kirilovu, XV. st.
R. je 8. zemlja svijeta po broju stanovnika (prema procjeni 2007. o. 143,4 mil.). Većinu (o. 81%) čine Rusi, stanovništvo slavenske skupine. U R. živi i više od 70 različitih naroda i nac. manjina. Samo nekoliko ih je više od milijun: Tatari (3,8% ukupnog st. Rusije), Ukrajinci (1,2%), Čuvaši (0,9%), Baškirci (0,8%), Bjelorusi (0,7%), Mordvinci (0,6%), Čečeni (0,6%), Nijemci (0,6%). Većina manjina živi u republikama ili autonomnim okruzima koji prema njima nose nazive, iako su u većini jednica Rusi većinsko stanovništvo. U eur. dijelu R. (o. 1/4 ukupne površine) živi o. 3/4 ukupnog broja stanovnika. Prema gustoći st. (8,6 st./km2) R. se ubraja u rijetko naseljene zemlje, no postoje unutar. regionalne razlike; naseljenost industr. područja eur. dijela R., Urala, juž. dijelova zap. Sibira i poljoprivredno razvijenih područja iznosi od 30 do 60 st./km2, dok u područjima sjev. Sibira, Dalekog istoka i visokih planina živi u prosjeku i manje od 1 st./km2. Stupanj urbanizacije razmjerno je visok (73%). Najveći su gradovi glavni grad Moskva (10 381 222 st., metropolitansko područje 14 435 176 st., procj. 2007) i Sankt Peterburg (4 580 620 st.). Uz njih ima još 10 milijunskih gradova: Novosibirsk (1 415 500), Ekaterinburg (1 284 500), Nižnij Novgorod (1 266 700), Omsk (1 126 600), Samara (1 119 900), Kazanj (1 105 100), Rostov na Donu (1 079 600), Čeljabinsk (1 053 800), Ufa (1 027 600) i Volgograd (1 010 400). God. 2007. još su 22 grada iznad 500 000 st. Do kraja XX. st. primjetan je stalni trend migriranja stanovništva sa Z prema I. Migriranje (većim dijelom plansko) uslijedilo je os. nakon II. svj. rata aktiviranjem rudnih ležišta, podizanjem i razvojem ind. te planskom izgradnjom gradova u Sibiru, na Dalekom istoku i u drugim krajevima. U posljednjih 15-ak god. primjetan je obrnut smjer migracija, iz az. u eur. dio R. Ukupan porast (smanjenje) st. iznosio je -3,7 ‰ (2006). Prir. kretanje stanovništva ima negativne vrijednosti od 1992, većim dijelom zbog smanjene kvalitete zdravstv. zaštite i skrbi; stopa rodnosti u 2006. iznosila je 10‰, a stopa smrtnosti 14,6‰. Očekivano je trajanje života o. 67 g. Mlađi od 15 g. čine o. 14% st., a stariji od 65 g. o. 15% st. Medijalna je dob 38 g. Iako se većina stanovništva, zahvaljujući 70-godišnjoj komunist. vladavini, izjašnjava ateistima ili neopredijeljenima, u R. je prema procjenama za 2006. praktičnih vjernika Rus. pravosl. crkve bilo 15–20%, muslimana 10–15%, drugih kršćana o. 2%, te manjih skupina judaista i budista. Kao rezultat pridavanja velike važnosti obrazovanju i opismenjavanju stanovništva u sovj. razdoblju, R. danas ima izrazito veliku stopu pismenosti od 99,6%.
Gospodarstvo
rijeka Don u Rostovskoj oblasti
Anadir, luka na Beringovu moru
rijeka Lena u Sibiru
rijeka Čusovaja u Uralskom gorju
R. u posljednjih 15-ak god. doživljava velike promjene u svim područjima života, os. u gospodarstvu. Od 1917. do 1991. R. je u uvjetima socijalist. načina upravljanja, zahvaljujući svojoj veličini i prir. bogatstvima, bila vodeća ekon. sila unutar SSSR-a. Prvu fazu gosp. razvoja do 1950-ih obilježila je velika ekspanzija rudarstva i teške ind., razvoj želj. prometa i povećanje proizvodnje energije. U drugoj fazi sovj. gosp. razvoja započetog 1960-ih dolazi do dodatnog razvoja teške ind., os. vezano uz vađenje i preradu nafte i zemnoga plina, kao i do određene diversifikacije ind. i povećanja proizvodnje robe za široku potrošnju. No unatoč velikim gosp. uspjesima sred. XX. st., gospodarstvo je od 1970-ih sve više počelo zaostajati. Nakon raspada SSSR-a i sloma komunist. režima R. je krenula u tranzicijsko razdoblje prelaska na tržišnu ekonomiju. Niz radikalnih reformi pokrenut je s ciljem otvaranja slobodnog tržišta omogućivanjem priv. vlasništva i liberalne ekonomije. Radikalan formalni prelazak u nove ekon. okvire donio je veliku ekon. krizu i pad na gotovo svim poljima gospodarstva. U razdoblju od 1989. do 1994. BNP je smanjen za 2/5, dok su inflacija i nezaposlenost s nultih narasle do iznimno visokih stopa. Duboka tranzicijska kriza, ali i privatizacijski trend (iako usporen), iz temelja mijenja gosp. strukturu zemlje. Udio ind. u BNP-u 1989–94. smanjio se s 59% na 49%, a udio usluga povećao s 18% na 27%. Unutar industr. sektora tranzicijski je udar najjači: teška ind. polagano ulazi u fazu modernizacije, a jačaju prerađivačke djelatnosti i izvozni programi. Nakon velike krize 1990-ih gospodarstvo se polako prilagođava novim uvjetima i uz poteškoće napreduje. R. je tako 2006. završila osmu godinu zaredom s gosp. rastom, te je u razdoblju 1998–2006. imala prosječan godišnji rast gospodarstva od 6,7% (zahvaljujući prije svega visokim cijenama i povećanju proizvodnje nafte i zemnoga plina, ali i provođenju zakonodavnih reformi koje pomalo uvode red na tržište kapitala). Najbolji je pokazatelj toga porast izravnih stranih ulaganja koja su se u razdoblju 2000–05. povećala 5 puta, a samo u 2004. iznosila su o. 12,5 mlrd USD. Otvaranje tržišta i prijelaz na tržišnu ekonomiju doveo je do niza negativnih posljedica. Došlo je do velikog soc. i ekon. raslojavanja (stvoren je sloj izrazito bogatih ljudi, ali i širok sloj siromašnih). Iako je 14. zemlja na svijetu prema ukupnom BNP-u (2005. iznosio o. 764 mlrd USD), BNP po stanovniku još je niži od 5000 USD, a prema procjeni Svj. banke o. 6 mil. st. dnevno preživljava s manje od 2 USD. Poljoprivreda R. ograničena je razmjerno lošim prir. uvjetima (klima, tlo) te ugl. služi za zadovoljavanje vlastitih potreba; samo je o. 1/6 poljoprivr. površina, od čega su o. 3/5 oranice, a ostalo pašnjaci i livade. Većina obradivih površina nalazi se u tzv. plodnom trokutu kojemu je baza uz zap. rus. granicu (od Baltika do Crnog mora) te se vrh trokuta proteže do jugozap. dijelova Sibira. Manje od 10% poljoprivr. zemljišta je privatizirano. U uzgoju prevladavaju žitarice (pšenica, ječam, raž i zob) i krmno bilje. Od industr. kultura uzgajaju se suncokret, šećerna repa i lan, krumpir (2. proizvođač na svijetu) i ostalo povrće. R. je velik proizvođač drva i celuloze; proizvodi više od 1/5 ukupne svj. proizvodnje mekanog drva (crnogorica). Ribarstvo igra značajnu ulogu u rus. gospodarstvu te je ribarska ind. jedna od najvećih na svijetu (iako je u tranzicijskom razdoblju došlo do značajna pada proizvodnje). Uz vrlo značajno morsko ribarstvo (luke Kaliningrad i Sankt Peterburg na Baltiku, Murmansk i Arhangelsk na obali Sjev. ledenog mora, Vladivostok i manje luke Sahalina i Kamčatke na krajnjem I, luke na Crnom i Kaspijskom moru – ulov kaspijske jesetre od koje se dobiva svjetski poznat kavijar), važni su i slatkovodno ribarstvo i uzgoj. Najjača gosp. snaga R. danas su golema rudna bogatstva. R. je 2. proizvođač i izvoznik nafte na svijetu (uz bok Saudijskoj Arabiji) s udjelom od o. 11% (2005) u ukupnoj svj. proizvodnji i 1. proizvođač i izvoznik zemnoga plina na svijetu s o. 23% (2005) udjela u ukupnoj svj. proizvodnji. Značajno je i da se o. 28% svih dokazanih zaliha zemnoga plina svijeta nalazi u R. Najveća nalazišta nafte i zemnoga plina nalaze se u zap. Sibiru (2/3 proizvodnje nafte i 4/5 proizvodnje plina) i području između Volge i Urala. Uz naftu i prir. plin R. posjeduje značajne zalihe ugljena (6. proizvođač na svijetu), o. 3/5 proizvodnje u Sibiru (od čega 40% u Kuznjeckom ugljenom bazenu). Uz ugljen posjeduje značajna nalazišta željezne rude i obojenih metala. Prema proizvodnji na svj. razini (podaci za 2004): željezna ruda (5.), cink (8.), olovo (8.), bakar (5.), nikal (1.), zlato (5.), platina (2.), dijamanti (2.). R. je i drugi po veličini svj. proizvođač aluminija (o. 15% ukupne svj. proizvodnje), te 6. proizvođač i potrošač el. energije. Oko 2/3 proizvodi se u termoelektranama (o. 2/3 na naftu i plin), ostalo u hidroelektranama (o. 17%; veliki hidroenergetski projekti na Volgi, Kami, Obu, Jeniseju, Angari i Zeji) i u nuklearnim elektranama (o. 16%; 29 NE). Ind. se snažnije počela razvijati nakon II. svj. rata, ponajviše u obliku velikih drž. planskih kompleksa većinom teške ind. – crne i obojene metalurgije, strojogradnje i brodogradnje, bazne kemijske, a potom i petrokem. ind. U suvr. razdoblju dolazi do polaganog prestrukturiranja i diversifikacije ind., no veliku važnost zadržavaju metaloprerađivačka ind., strojogradnja, raznovrsna kem. i petrokem. ind. Uz njih se razvijaju industrije robe široke potrošnje te automob. ind. Tekst. ind. tradicionalno je smještena u eur. dijelu R. i ugl. je usmjerena na zadovoljavanje domaćih potreba. Razvoj tercijarnog sektora djelatnosti os. je značajan u tranzicijskom razdoblju nakon raspada SSSR-a 1991. Potreba za uvođenjem novog sustava novca (1993. uveden je novi rus. rubalj), bankarstva i financija provodi se uz radikalne zakonske i ekon. reforme koje sa sobom nose značajne probleme. Bankarski je sustav do kraja XX. st. ostao razmjerno slab i nerazvijen. Sve veće značenje u ukupnom gospodarstvu ima turizam s više od 20 mil. stranih turista godišnje. Zahvaljujući prije svega velikoj proizvodnji i izvozu energenata (više od 60% vrijednosti izvoza), R. je 2006. godinu završila s pozitivnom vanjskotrgovinskom bilancom od o. 105,3 mlrd. USD. Gl. vanjskotrgovinski partneri su EU (1994. g. potpisan ugovor o ekon. suradnji), Ukrajina, Kina, Japan i SAD. Veličina teritorija R. uvjetovala je značajan razvoj želj. prometa te je on najvažniji oblik prometa i u putničkom i u teretnom prijevozu. R. je 2005. imala više od 87 000 km pruga (98% širokotračnih), a želj. promet pokriva o. 90% teretnog prometa i o. 50% putničkog. Želj. mreža gušća je u eur. dijelu, dok su u azijskom značajne Transsibirska i željeznica Bajkal–Amur (BAM) kao i njihovi gl. ogranci koji povezuju gradove i veća rudarsko-industr. područja. Cestovni promet značajnije je razvijen u eur. dijelu između većih gradova (ukupno u Rusiji o. 362 000 km asfaltiranih cesta). Za unutar. promet značajna je velika mreža plovnih putova (o. 102 000 km), sustav Volge kao i velike sibirske rijeke za teretni promet. Sve je veće značenje zračnog prometa, os. putničkoga na veće udaljenosti, koji je često i jedina veza (o. 1/5 ukupno prevezenih putnika ili o. 80 mil.). Rus. trg. flota je među prvih 15 na svijetu prema broju plovila, a najznačajnije su pom. luke Novorossijsk na Crnome moru, Sankt Peterburg i Kaliningrad na Baltičkome moru, Nahodka, Vostočnij, Vladivostok i Vanino na Tihom oceanu, te Murmansk i Arhangelsk na Sjev. ledenom moru. R. ima i jednu od najvećih svj. mreža naftovoda i plinovoda, ukupne duljine od o. 240 000 km, koji povezuju az. i eur. nalazišta sa zemljama Europe i eur. dijelom R. kao i sa zemljama Sr. Azije.
BNP (2005): 764 mlrd. USD
Udio BNP-a po sektorima (2005):
poljoprivreda 5,6%, industrija 38%, usluge 56,4%
Udio zaposlenih po sektorima (2005):
poljoprivreda 10,8%, industrija 29,1%, usluge 60,1%
Nezaposlenih (2006): 6,6%Inflacija (2006): 9,8%
Realan rast gospodarstva (1990–2002): -2,7%; 7,1% (2004)
Uvoz (2006): 171,5 mlrd USD
Izvoz (2006): 317,6 mlrd USD
BNP (2005): 764 mlrd. USD
Udio BNP-a po sektorima (2005):
poljoprivreda 5,6%, industrija 38%, usluge 56,4%
Udio zaposlenih po sektorima (2005):
poljoprivreda 10,8%, industrija 29,1%, usluge 60,1%
Nezaposlenih (2006): 6,6%Inflacija (2006): 9,8%
Realan rast gospodarstva (1990–2002): -2,7%; 7,1% (2004)
Uvoz (2006): 171,5 mlrd USD
Izvoz (2006): 317,6 mlrd USD
Povijest
Volgograd, spomenik Majka Rusija
spomenik Petru Velikom u Kronstadtu
Kremlj u Kazanju
Moskva, Crveni trg
utvrda u Izborskom, Pskovska oblast
Moskva, manastir, Novodevičij, 1524.
lavra Trojstva i sv. Sergija, Sergijev Posad
fontane u Peterhofu
Europski dio današnje Rusije u ←II. tisućljeću bio je nastanjen skupinama indoeuropskih i uralo-altajskih naroda. Tijekom VIII. i IX. stoljeća plemenski savezi slavenskih naroda oko sjevernoga toka Volge utemeljili su Novgorodsku i Kijevsku kneževinu čiji se teritorij protezao do bizantskih granica. Za vladanja novgorodskoga kneza → Olega Mudrog (879–912/13) dvije su kneževine ujedinjene u Kijevsku Rusiju. Kada je knez → Vladimir Veliki (978–1015) primio kršćanstvo iz Bizanta (pokršten 988), započelo je pokrštavanje cijeloga naroda i osnivanje Ruske ortodoksne crkve. Mongolskim osvajanjem najvećeg dijela Kijevske Rusije, započetog 1223, došlo je do opadanja kneževine, ali su se neki gradovi kao Novgorod, Moskva i Tver i dalje razvijali kao važna urbana i gospodarska središta. Početkom XIV. stoljeća Moskva se izdigla kao najvažnije političko i gospodarsko središte Rusije. Godine 1380. moskovski knez Dimitrij Donski (1362–1389) postigao je prvu značajnu pobjedu nad Mongolima, a 1480. knez → Ivan III. Veliki (1462–1505) uništio je mongolsku državu Zlatnu hordu. Time je omogućeno proširenje Rusije do Bijeloga mora i Urala. Veliki knez → Ivan IV. Grozni (1533–1584) okrunio se 1547. za prvoga ruskog cara te je poduzeo pobjedonosne vojne akcije protiv Tatara i osvojio kazanski i astrahanski kanat proširivši vlast do Kaspijskoga mora. Za njegova vladanja započelo je rusko osvajanje Sibira (do sredine XVII. stoljeća ruska je vlast doprla do Ohotskoga mora i Amura, a do sredine XIX. stoljeća osvojena su područja do Sjevernoga ledenog mora). Smrću cara → Borisa Godunova (1598–1605) nastala je feudalna anarhija i došlo je do seljačkih buna, ali i do vojnoga pritiska Poljske i Švedske. Nesređeno stanje vladalo je do 1613, kada je na općem saboru za cara izabran → Mihail Romanov, začetnik dinastije koja je vladala Rusijom do 1917. Godine 1654. došlo je do ujedinjenja Rusije i Ukrajine, a za vladanja → Petra I. Velikog (1682–1725) nastupilo je razdoblje prosvijećenog apsolutizma: Petar je proveo niz reformi, na primjer uključenje plemstva u vojsku i upravu, organiziranje novih upravnih jedinica – gubernija, reformu Crkve, uvođenje manufakturne proizvodnje, carinske reforme, svjetovne škole, preseljenje središta države u Petrograd i dr. Godine 1721. preuzeo je naslov imperator naglasivši time novo doba Ruskoga Carstva. Svoju uspješnu vladavinu zaokružio je proširenjem carstva na Estoniju, Livoniju, Kareliju i Ingriju. Njegova nasljednica → Elizabeta Petrovna (1741–62) nastavila je s provođenjem Petrovih reforma, a → Katarina II. Velika (1762–96) osvojila je u ratovima s Osmanskim Carstvom (1768–74. i 1787–92) obale Crnoga mora, Krim i Kuban. Sudjelovala je u trima diobama Poljske (1772, 1773. i 1795) te je carstvu priključila Bjelorusiju, Litvu i Ukrajinu z od Dnjepra. Nastavak provođenja reformi za cara → Aleksandra I. (1801–25) bio je prekinut zbog napoleonskih ratova. Godine 1812. Napoleon je poduzeo pohod na Rusiju, porazio rusku vojsku kraj Smolenska i Borodina (kolovoz i rujan 1812) te ušao u Moskvu, ali je francuska vojska pri povratku doživjela katastrofu. Otada je uloga Rusije u europskoj politici znatno ojačala, ali je gospodarski zaostajala za europskim zemljama. Car → Nikola I. Romanov (1825–55) ugušio je 1825. ustanak → dekabrista, a gospodarske reforme, pri čem je od presudne važnosti bilo pitanje vezanosti kmetova za zemlju, nisu provođene. U → Krimskom ratu protiv Osmanskoga Carstva (1853–56) Rusija je pokušala izbiti na Sredozemno more što su spriječili Velika Britanija, Francuska i Pijemont. Car → Aleksandar II. (1855–81) bio je veliki reformator, a njegova najznačajnija reforma bila je ukidanje kmetstva 1861. U drugoj polovini XIX. stoljeća ruska vanjska politika bila je uglavnom usmjerena prema azijskom prostoru, što je rezultiralo konačnim osvajanjem Zakavkazja (1859) i Turkestana (1864). Godine 1867. Rusija je prodala svoje posjede na Aljasci SAD-u. Za posljednjega cara → Nikole II. Romanova (1894–1917) počinje rusko osvajanje na Dalekom istoku i širenje političkih i gospodarskih utjecaja u Mandžuriji (1900–05). Godine 1904. izbio je rat s Japanom oko Koreje u kojem je ruska vojska poražena. Poraz je izazvao revoluciju koja je započela 9. I. 1905. i izazvala val štrajkova, pobune u vojsci diljem zemlje i ustanke neruskih naroda (Poljaka i Finaca). Vrhunac je dosegla u listopadu, kada su boljševici organizirali opći štrajk. Listopadskim manifestom (30. X. 1905), novim ustavom i osnivanjem parlamenta (Duma), car je pridobio na svoju stranu liberalnu buržoaziju i slomio pobunu radnika i seljaka. Ulazak Rusije u I. svjetski rat još je snažnije pogoršao ionako loš životni standard radnika i seljaka, zemlji je zaprijetio kolaps gospodarstva, a vojska je bila demoralizirana porazima. Iz tih razloga u Petrogradu je 23. II. 1917. izbila → Februarska (Veljačka) revolucija, a car je bio prisiljen abdicirati. Osnovana je privremena vlada na čelu s knezom Georgijem Lavovom (Lvovom), potom i → A. Kerenskim. Nakon povratka → Vladimira I. Lenjina iz Švicarske u travnju 1917. započele su boljševičke pripreme za socijalističku revoluciju i preuzimanje vlasti. Dana 25. X. 1917. (po julijanskom kalendaru, a zapravo 7. XI.) izbila je → Oktobarska (Listopadska) revolucija koja se proširila diljem Rusije. Zbog teška stanja na bojišnici Lenjin je bio prisiljen potpisati mir sa Centralnim silama u Brest-Litovsku 3. III. 1918. Dana 31. I. 1918. utemeljena je Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika (RSFSR), a njezina vojska (Crvena armija) započela je dugotrajne borbe s unutarnjim i vanjskim neprijateljima (kozaci, bjelogardejci, britanske, francuske, američke i japanske postrojbe) koje su okončane pobjedom 1922. Nakon toga donijeta je odluka o osnivanju Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) u koju su odmah ušli RSFSR, Ukrajinska i Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika i Zakavkaska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika, a do 1925. još nekoliko država. Godine 1924, nakon Lenjinove smrti, vlast u SSSR-u preuzeo je → Josif Staljin, generalni sekretar Komunističke partije od 1922. Započeto je provođenje društveno-gospodarskih reformi, pa je 1927. ukinut privatni sektor, 1928. započeo je prvi petogodišnji plan, a 1929. kolektivizacija poljoprivrede. Od 1934. do 1939. Staljin je provodio čistke te je uklonio ili dao ubiti nekoliko milijuna ljudi. U kolovozu 1939. SSSR je s Njemačkom potpisao Sporazum o nenapadanju, a u travnju 1941. s Japanom Sporazum o neutralnosti. U skladu sa sporazumom s Njemačkom, SSSR je nakon njemačkoga napada na Poljsku priključio zapadni dio Bjelorusije i Ukrajine, a 1940. Estoniju, Letoniju (Latviju), Litvu, Besarabiju i sjeverni dio Bukovine. Nakon rata s Finskom (1939–40) zauzeta je i Karelija. Dana 22. VI. 1941. započeo je njemački napad na SSSR koji je u potpunosti slomljen nakon sovjetske pobjede u bitki za Staljingrad (završila 2. II. 1943). Do konca 1944. Crvena armija oslobodila je sve okupirane dijelove SSSR-a i 1. V. 1945. zauzela Berlin. Nakon II. svjetskog rata SSSR je uspostavio vojno-političku dominaciju u Istočnoj Europi koju je učvrstio uspostavom komunističkih režima, osnivanjem Savjeta za uzajamnu gospodarsku pomoć (SEV, 1949–91) i Varšavskoga pakta (1955–91). Generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a od 1953. do 1964. → Nikita Hruščov proveo je destaljinizaciju, ali je u njegovo vrijeme hladni rat doživio vrhunac zbog kubanske krize 1962. Od 1964. do 1982. generalni sekretar bio je → Leonid Brežnjev, koji je ugušio → praško proljeće u Čehoslovačkoj 1968. te započeo rat u Afganistanu 1979. (završen 1989). Izborom → Mihaila Gorbačova za generalnoga sekretara (1985–91) započelo je razdoblje reformi gospodarstva i političkoga sustava, a obilježeno je → perestrojkom i → glasnošću. Jedan od rezultata tih reformi bilo je proglašenje 1989–90. suverenosti svih država u sastavu SSSR-a. Unatoč nekim pokušajima da se SSSR očuva kao jedinstvena federacija, težnje pojedinih naroda za samostalnošću (baltičke zemlje, Moldavija, Gruzija, Armenija) onemogućile su opstanak te države. Nakon neuspjela pokušaja konzervativnih snaga da izvrše državni udar 19. VIII. 1991, predsjednik RSFSR-a → Boris Jeljcin preuzeo je zapovjedništvo nad svim vojnim snagama u Rusiji. Na sastanku čelnika Rusije, Ukrajine i Bjelorusije u lovištu Viskuli u Beloveškoj šumi 8. XII. 1991. dogovoreno je raspuštanje Sovjetskoga Saveza i osnivanje Zajednice Neovisnih Država (ZND) u koju je ušlo 11 novonastalih država bivšega SSSR-a (bez Litve, Letonije /Latvije/, Estonije i Gruzije). U travnju 1992. RSFSR je promijenio ime u Ruska Federacija, koja nije proglasila neovisnost, te je postala jedina pravna sljednica SSSR-a. Odmah po raspadu SSSR-a došlo je do nagla pada životnog standarda stanovništva Ruske Federacije unatoč gospodarskim reformama koje je do konca 1993. provodila Jeljcinova vlada. Politička kriza dosegla je vrhunac u rujnu i listopadu 1993. kada je pokušan državni udar protiv Jeljcina. Od sredine 1990-ih Rusija se uplela u teške sukobe s Autonomnom Republikom Čečenijom čiji je narod zahtijevao neovisnost. Dana 11. XII. 1994. započela je vojna intervencija jer je Čečenija još 11. XI. 1991. proglasila neovisnost, ali su ruske postrojbe 1997. napustile Čečeniju a da nisu uspjele slomiti čečenski otpor. Iako je u svibnju 1997. u Moskvi potpisan mirovni sporazum, 1999. obnovljeni su oružani sukobi između ruske i čečenske vojske. Ruski odnosi s Čečenijom, kao krizni unutarnji problem, ni do danas nisu riješeni, a borci za čečensku neovisnost svoj cilj nastoje postići terorističkim metodama (na primjer talačka kriza u moskovskom kazalištu 2002. i u Beslanu 2004). Nakon što je Jeljcin iznenada odstupio 31. XII. 1999, predao je predsjedničku dužnost → Vladimiru Putinu (potvrđen za predsjednika na izborima 2000. i 2004), koji je odmah započeo opsežne političke i gospodarske reforme u cilju poboljšanja životnoga standarda stanovništva te vraćanja važnosti Rusije u globalnim političkim i gospodarskim odnosima, osobito zahvaljujući golemim energetskim resursima. Od 2008. do 2012. predsjednik je bio → Dmitrij Medvedev, da bi na izborima 2012. V. Putin ponovno osvojio predsjednički mandat (a Medvedev je preuzeo premijersku dužnost).