JEZIČNE ZNANOSTI I PODRUČJA
dvoglas, samoglasnik sastavljen od dvaju; samoglasnik koji u tijeku izgovaranja mijenja svoju kvalitetu, npr. au u Austrija. U hrvatskome se dvoglas /ie/ u riječima kao /biel/, /ciel/, /diel/ piše troslovom ije: bijel, cijel, dijel (tj. troslovo ije… Nastavi čitati →
dvojezičnost (bilingvizam, bilingvnost, bilingvitet), sposobnost osobe ili zajednice da se podjednako služi dvama jezicima, bez isticanja kakvih prednosti kojega od njih.
dvojina (dual), oblik gramatičkoga broja za količinu od dva ili dva do nekoliko (dva prsta, dvije ruke, dva oka); prije je u hrvatskome postojala i glagolska dvojina (išla sta, prema množini išli su). Kako se u nas dvojina… Nastavi čitati →
dvojnik, netko toliko nalik drugome, da ih je teško razlikovati; može se koristiti u nečasne svrhe ili u zabavne, na filmu (dubler); motiv dvojnika opisan u literaturi (od Plauta do suvremene dramske književnosti).
dvornik 1. Upravitelj dvora, majordom. 2. Ravnatelj velikaševa imanja. 3. Polygonum, zeljasti biljni rod iz porodice dvornici (Polygonaceae). Ima malo, živo obojeno ocvijeće, plod je trostran oraščić. U nas je najrasprostranjenija vrsta troskot (oputina, ptičja trava), koja se… Nastavi čitati →
dvoslovo, naziv za slovo sastavljeno od dvaju znakova za zapisivanje jednoga fonema i sl., npr. u hrvatskome dž, lj, nj.
dvotočka (dvotočje) 1. Kao interpunkcijski znak (razgodak), dvotočka označava stanku poslije rečenice, ispred upravnoga govora (Teta Mina je rekla: Dobro, ali sutra ću ih dobiti.) ili nabrajanja (Potrebni začini: sol, papar, lovorov list.). Stavlja se poslije dijela koji se… Nastavi čitati →
Dž, dž 1. sedmo slovo hrvatske latinice (dvadeset deveto slovo ćirilične azbuke), jedno od dvostrukih slova, nastalo spajanjem d i ž; znak za zvučnu predpalatalnu afrikatu koju artikuliramo kao početak i sredinu okluzivnog d te sredinu i završetak frikativnog ž.
džagatajski jezik → čagatajski jezik
džentlmen (engleski), gospodin, čovjek lijepa, otmjena ponašanja.
Đ, đ, osmo slovo hrvatske latinice (šesto ćirilične azbuke); znak za zvučnu palatalnu afrikatu koju artikuliramo kao početak i sredinu okluzivnog d’ (umekšanog d) i frikativnog ž’ (umekšanog ž).
đulistan (turski), ružičnjak, vrt s ružama.
Đurić, Miloš, srpski filozof (Benkovac, kraj Nove Gradiške, 14. I. 1892 – Beograd, 5. XII. 1967). Radio na katedrama za filozofiju i klasičnu filologiju Filozofskoga fakulteta u Beogradu. Bavio se etikom, poviješću filozofije; prevodio važne… Nastavi čitati →
Đurkovečki, Josip, hrvatski vjerski pisac i gramatičar (Sveti Ivan Zelina, 1761. ili 1762 – Samarica kraj Čazme, 18. III. 1832). Teološko obrazovanje stekao je u Zagrebu i Pešti, službovao kao pomoćni kapelan u Zagrebu te kao župnik u Samarici.… Nastavi čitati →
E, e 1. Deveto slovo hrvatske latinice, peto latinične abecede, sedmo ćirilične azbuke; znak za prednji samoglasnik koji se u hrvatskim dijalektima izgovara negdje otvorenije, negdje zatvorenije. 2. mat Oznaka za transcendentan broj čija je vrijednost 2,718281828459….. Predstavlja graničnu vrijednost… Nastavi čitati →
ebstorfska svjetska karta, najveća srednjovj. karta svijeta, izrađena 1284. na 30 listova pergamene; napravljena prema rim. karti iz IV. st. na kojoj je središte svijeta u Jeruzalemu; naziv prema samostanu u Ebstorfu u čijem se posjedu prvotno nalazila; od… Nastavi čitati →
ebur (latinski), bjelokost, slonovača, slonova kost; eburneizam, naziv za stav pojedinca koji se, da bi izbjegao dodire s običnim pukom, povlači u kulu bjelokosnu (turris eburnea), zamišljeni izdvojeni svijet.
Ecce homo! (latinski: Evo čovjeka!), u Evanđelju po Ivanu, uzvik kojim je Pilat popratio pokazivanje Isusa s trnovom krunom na glavi pred Židovima; naslov djela → Friedricha Nietzschea.
