 |
|
| Službeni naziv: | Republika Italija, Repubblica Italiana |
| Površina: | 301 336 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 2002): 57 690 000 (191 stanovnika/km2); 67% gradsko |
| Glavni grad | Rim (Roma) 2 540 800 stanovnika (procjena 2002) |
| Upravna podjela | 20 regija/95 provincija |
| Službeni jezik | talijanski, regionalno i francuski, njemački i slovenski |
| Valuta | euro (€) = 100 centa (do 2002. lira = 100 centesima) |
Italija, država u juž. Europi, zauzima Apeninski poluotok, otoke Siciliju i Sardiniju te mnogobrojne manje otoke; graniči s Francuskom na SZ, Švicarskom i Austrijom na S i Slovenijom na SI, te San Marinom i Vatikanom, enklavama unutar tal. države; izlazi na Ligursko, Tirensko, Jonsko i Jadransko more, dijelove Sredozemnoga mora, ima oko 7600 km morske obale.
Prirodna obilježja
Verona
Pompeji i Vezuv
panorama Toskane
Milano, trg
Napulj
Firenca
Genova
Trst
Ancona
Busachi na Sardiniji
Italiju u prirodnogeogr. smislu možemo podijeliti u tri gl. cjeline, a posebno se mogu izdvojiti otoci. Na S se od Ligurskog zaljeva lučno pruža planinski sustav Alpa koje čine fiz. barijeru prema eur. zaleđu. Na Z i S to su kristalinske Alpe, a i od jezera Como Južne vapnenačke Alpe, najprostranije u području Dolomita. Iako su uvijek predstavljale zapreku prom. povezivanju, raščlanjene su mnogim ledenjačkim dolinama koje olakšavaju pristup važnim planinskim prijevojima (npr. Monginevro, 1854 m, i Mont Cenis, 2083 m, oba prema Francuskoj, Sankt Gotthard, 2108 m i Splügen, 2117 m, prema Švicarskoj, te Resia, 1506 i Brenner/o/, 1371 m, prema Austriji). Najviši dijelovi su u središnjem dijelu, prema granici sa Švicarskom: Matterhorn, tal. Monte Cervino, 4478 m, Monte Rosa, 4633, najviši vrh Italije. Područje Dolomita znatno je manjih visina (Marmolada, 3342 m). U ledeno doba Alpe su bile središte kontinentskoga ledenog pokrova s kojega su se spuštali ledenjaci. Njihove čelne morene “pregradile” su doline u kojima su nastala mnogobrojna jezera (Maggiore, Como, Iseo, Garda i dr.). Druga je velika cjelina nizina rijeke Po (Pad) ili Padska nizina. To je strukturna potolina zatrpana riječnim nanosima debelima i više tisuća m. Trokutasta je oblika, površine oko 46 000 km2, otvorena prema Jadranskome moru i završava močvarnom deltom r. Po koja se i dalje širi. Treća su cjelina Apenini, također mlado nabrano gorje, koje se na SZ približava Alpama, zatim se lučno pruža cijelom duljinom Apeninskog poluotoka (1300 km) i nastavlja na Siciliji. Prema građi i reljefu dijele se na Sjeverne (do izvora Tibera), Srednje (do izvora Volturna) i Južne Apenine. Sjeverni i Srednji građeni su pretežno od vapnenaca i dolomita, a Južni i od škriljevaca i granita. Apenini su niži i lakše prohodni, najviši vrh je Corno Grande (2912 m) u gorju Gran Sasso d’Italia. Na jadranskoj strani Apenina, u sjev. i središnjem dijelu, nalazi se nisko, raščlanjeno pobrđe građeno od lapora, a na J vapnenačka krška zaravan, Apulija. Prema Z Apenini se spuštaju postupno preko pobrđa i priobalne nizine. Sicilija (25 426 km2) je u sjev. dijelu planinska (nastavak Apenina), a prema J nastavlja se brežuljkasto pobrđe građeno od lapora i pješčenjaka. Najviši je vrh aktivni vulkan Etna (3323 m). Sardinija (23 813 km2) pretežno je planinski otok (La Marmora, 1864 m). Kao i franc. otok Korzika, ostatak je stare potopljene mase, građene od granita, gnajsa i kristalinskih škriljevaca. Kontakt te stare mase i apeninskog sustava i danas je tektonski aktivno područje. Posljedice aktivnosti su vulkanizam (Etna, Vezuv, Liparsko otočje), mnogobrojne fumarole, solfatare i termalni izvori te potresi. Poluotočni dio Italije i otoci imaju sredozemnu klimu u višim planinama modificiranu utjecajem reljefa. Ljeta su vruća i suha, a zime blage i vlažnije. Sr. temp. srpnja je oko 25 °C, a siječnja 8–11 °C. Padalina ima 400–500 mm na otocima, 500–700 mm u juž. dijelu poluotoka, a u višim dijelovima Apenina i do 1500 mm. Većina je padalina u hladnoj polovici godine. Padska nizina ima kontinentsku klimu s hladnijim zimama (1–4 °C), ali vrućim ljetima (20–24 °C). Padalina, zbog izdizanja zraka, ima najviše u zaleđu Ligurskog zaljeva – 1300 mm, a drugdje 700–1000 mm. Većina padne u proljeće i jesen. Alpsko područje, zbog utjecaja reljefa, ima niže temperature, veću količinu padalina (do 2000 mm), a snijeg je uobičajena pojava. Velika jezera lokalno djeluju na klimu ublažujuće, što se odražava i na vegetaciji. Šume pokrivaju oko 22% površine Italije. Na S u nižim dijelovima prevladavaju listopadne (hrast, kesten, bukva), a u višim, iznad 1400 m, zimzelene šume (smreka, jela, ariš, bor). Iznad 1900–2000 m nastavljaju se klekovina i pašnjaci. U juž. dijelovima prevladava sredozemna vegetacija, šume bora i zimzelenog hrasta ugl. su degradirane, prevladava makija i garig. Na Apeninima se javlja i listopadna šuma. Najprostranije slijevno područje je ono Jadranskog mora u koje se ulijeva i najveća talijanska r. Po. Duga je 652 km, teče Padskom nizinom od Z prema I primajući brojne pritoke sa zap. Alpa i sjeverozap. dijela Apenina. Najveći pritoci s Alpa su Dora Baltea (248 km), Adda (313 km), Oglio (280 km) i Sarca-Mincio (194 km), a s Apenina Tánaro (276 km), Trebia, Taro i Panaro. S ist. dijela Alpa prema Jadranskome moru otječu Adige (410 km), Brenta (160 km), Piave (220 km) i dr. Alpske rijeke bogate su vodom i ugl. hidroenergetski iskorištene. Rijeke koje s Apenina utječu u Jadransko moru ugl. su kratke, većinom ispod 100 km, preko ljeta s malo vode, nakon obilnijih kiša bujičaste. Najveće su Tronto, Sangro i Ofanto. Na tirenskoj strani Apenina rijeke su duže, najveće su Ombrone, Tiber (tal. Tevere, 405 km) i Volturno (175 km). U Jonsko more utječu Basento i Agri, te Simeto na Siciliji. Na Sardiniji je najveća rijeka Flumendosa (127 km). Rijeke slijeva Ligurskog mora vrlo su kratke, osim Arna (241 km). Manje je poznato da r. Drava izvire u Italiji. Veća tal. jezera u alpskom području ledenjačkog su podrijetla: Lago Maggiore (212 km2), Lago di Lugani 50 (km2), Lago di Como (146 km2), Lago di Iseo (65 km2), Lago di Garda (370 km2). Na poluotočnom dijelu Lago di Trasimeno, Lago di Bolsena, Lago di Bracciano i Lago di Albano nastala su u kraterima ugaslih vulkana, a ima i manjih akumulacijskih jezera.
Stanovništvo
Od o. 58 mil. st. veliku većinu čine Talijani, pripadnici romanske skupine naroda. Posebnim skupinama (iako ih se često ubraja u Talijane) smatraju se Sardi (o. 1,6 mil.) i Furlani (o. 700 000) koji govore posebim dijalektom (jezikom). Od drugih manjina brojniji su Austrijanci (o. 300 000, u regiji Trentino–Alto Adige), Francuzi (o. 200 000, u Valle d’Aosti), Albanci (90 000, u Kalabriji), Grci, Slovenci, a u pokrajini Molise živi i oko 3000 Hrvata. Služb. jezik talijanski, a regionalno i francuski, njemački i slovenski. Regionalno su u upotrebi i jezici drugih manjina, među ostalima i ladino iz retoromanske skupine. S više od 190 st./km2 Italija je gusto naseljena zemlja. Gustoćom se ističu industr. područje sjev. Italije i cijela Padska nizina, ligurska i jadranska obala, okolica Rima i Napulja. Najslabije su naseljena planinska područja Alpa i Apenina te unutrašnjost Sicilije i Sardinije. U gradovima živi oko 2/3 st. Najveći je gl. grad Rim (Roma) s 2 618 900 st. (aglomeracija 3,6 mil.), slijede Milano (1 212 900 st., aglomeracija 4,1 mil.), Napulj (Napoli, 995 000 st., aglomeracija 3,6 mil.), Torino (865 000 st., aglomeracija 1,6 mil.), Palermo (671 100 st.), Genova (603 600 st.), Bologna (375 800 st.), Firenca (Firenze, 356 100 st.) Catania (315 100 st.), Bari (312 500 st.) te još 15-ak gradova većih od 150 tis. st. Broj st. u posljednjih 20-ak g. mijenja se sporo, oko 1‰ godišnje (prosj. 1980–2002). Prir. promjena ugl. je negativna (stopa rodnosti o. 9‰, smrtnosti o. 10‰), a stanovništvo se povećava zahvaljujući imigraciji, najviše iz zemalja sjev. i zap. Afrike te Albanije. Ipak, Italija je tradicionalno iseljenička zemlja. Već potkraj XIX., a posebice poč. XX. st., snažna emigracija (ukupno o. 20 mil. st.), većinom iz juž. dijelova (Mezzogiorno) bila je usmjerena u prekomorske zemlje, najviše SAD, Argentinu i Australiju. Nakon 1950. snažne ekon. migracije bile su usmjerene prema Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj (ukupno o. 4 mil. st.). U međuvremenu su se odvijale i snažne unutar. migracije sa sela u gradove i posebice sa siromašnog juga na industrijski razvijen sjever. Porast standarda omogućio je produljenje životnog vijeka (79 g.). To je, zajedno s niskom rodnošću, utjecalo na narušavanje dobne strukture. Mlađih od 15 g. je 14%, zrelog st. 67%, a starijih od 65 g. 19%. Među vjerski opredijeljenim stanovništvom izrazito prevladavaju katolici, nešto je protestanata i židova, a u novije vrijeme raste broj muslimana. Obrazovni sustav dobro je organiziran. Obvezno je školovanje za djecu od 6 do 14 g. i obuhvaća 5 g. osnovne i 3 g. niže sr. škole. Viša sr. škola priprema za različita zanimanja ili nastavak školovanja na sveučilištima, među kojima su i neka od najstarijih u Europi (Parma, Bologna, Modena, Perugia, Padova, Napulj, Siena i dr.).
Gospodarstvo
rijeka Po
Tal. gospodarstvo vrlo se brzo razvijalo nakon II. svj. rata promijenivši Italiju od siromašne, pretežno agrarne, zemlje u jednu od gospodarski najsnažnijih zemalja svijeta (7. svj. gospodarstvo po BDP-u 2002). Tome je svakako pridonijelo članstvo u EEZ-u koje je omogućilo slobodniji protok kapitala. Drugo važno obilježje gospodarstva jesu velike regionalne razlike razvijenog sjevera i juga koji znatno zaostaje. Od 1950-ih uložena su velika drž. sredstva u razvoj poduzeća na jugu, ali su rezultati bili slabi (birokracija, nekvalificirana radna snaga i dr.). Od 1970. više je poticaja malim poduzećima i stranim ulaganjima. To je pridonijelo razvoju pojedinih dijelova juga, ali nije zaustavilo iseljavanje pa su se pojačale potrebe za radnom snagom (useljavanje) i povećale razlike između priobalja i unutrašnosti. Treća je značajka snažna uloga države koja, usprkos djelomičnoj privatizaciji, vodi neka velika poduzeća u ključnim sektorima (elektroprivreda, petrokemija, metalurgija, zračni i želj. promet, mediji…). Nasuprot tome stoje velika priv. poduzeća, obično u vlasništvu pojedinih obitelji (Fiat, Pirelli, Olivetti, Benetton, Zanussi i dr.). Visok BNP od preko 19 000 USD/st. donekle pokriva velike regionalne razlike. Iako se Italiju smatra industr. zemljom, više od 2/3 BDP-a ostvaruje u tercijarnom sektoru. Poljoprivreda je, iako razmjerno manje važna (3% BDP-a, 6% zaposlenih), vrlo snažna i dobro razvijena. Gl. poljoprivr. područje je Padska nizina gdje se uzgajaju žitarice (pšenica, kukuruz – 8. u svijetu, 2. u Europi, riža – 1. u Europi), i industr. bilje (šećerna repa – 8. u svijetu, soja, suncokret, duhan – 8. u svijetu, 2. u Europi). U sr. Italiji prevladava tradic. mješovita poljoprivreda. Na ligurskoj obali značajan je uzgoj cvijeća i povrća, a na J sredozemne kulture: masline, agrumi, rajčica. Italija je najveći svj. proizvođač grožđa. Važno je stočarstvo, Italija je velik proizvođač mesa, mlijeka i mliječnih proizvoda (među najpoznatijim sirovima su gorgonzola i parmezan). Šumarstvo je slabije razvijeno zbog ograničenih resursa koji se intenzivno eksploatiraju još od ant. vremena. U ribarstvu zaostaje za mnogim eur. zemljama, ulov je oko pola mil. t, manji od domaćih potreba. Italija oskudijeva prir. izvorima – s obzirom na geološku mladost, nalazišta ruda su skromna i umnogome iskorištena. Među vrjednijima su nalazišta plina u Padskoj nizini i podmorju Jadranskoga mora, nešto lignita, olova, sumpora, malo nafte na J Sicilije i u Lombardiji, brit i drugi nemetali. Hidroenergija je dobro iskorištena, posebice na alpskim rijekama i bila je osnova rane industrijalizacije sjev. Italije. Danas daje o. 20% proizvodnje el. struje. Kao posebnost, u elektrani u Larderellu počelo je 1904. komercijalno iskorištavanje geotermalne energije. Italija je velik industr. proizvođač s vrlo raznolikom ind. i mnogobrojnim proizvodima i tvrtkama poznatima širom svijeta. Najvažnije industr. područje je na S, između Milana, Torina i Genove. Osim velikih industr. poduzeća, ovdje su mnogobrojna sr. i mala poduzeća koja proizvode robu široke potrošnje. Među najznačajnijim granama ind. su automob., petrokem., elektrotehn. (bijela tehnika), elektron., kem. i farmaceutska, metalurgija i brodograđevna, prehr., kožna i tekstilna (posebice modna), drvna (namještaj) i dr. Italija je jedno od gl. svj. turist. odredišta (oko 40 mil. stranih turista godišnje). Gl. su odredišta obala, gradovi s pov. i drugim znamenitostima, i Alpe. Prihod od turizma iznosi više od 25 mlrd. USD/g. Od tercijarnih djelatnosti vrlo je razvijeno bankarstvo. Po ukupnoj vrijednosti vanjske trgovine Italija je 7. u svijetu. Izvoze se strojevi i automobili, odjeća i obuća, kem. i prehr. proizvodi, voće. Uvoze se također razni industr. proizvodi te sirovine i nafta. Gl. su partneri zemlje EU-a (oko 55%), među kojima prednjače Njemačka, Francuska, zemlje Beneluksa, Vel. Britanija, a od ostalih SAD. Promet je vrlo razvijen – gradnja autocesta počela je još 1920-ih, danas ih ima oko 6500 km, a stupanj automobilizacije među najvećima je u svijetu. Dobro je razvijen i željeznički promet. Naftovodima iz Trsta i Genove transportira se nafta u eur. zaleđe (Austrija, Njemačka), a plin se uvozi plinovodima iz Rusije, Nizozemske te podmorskim plinovodom iz Alžira. Gl. su luke Genova, Trst, Taranto, Augusta i dr. Najveći aerodromi su rimski (Fiumicino) i milanski (Malpensa i Linate).
BNP (2001): 1184,27 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2002):
poljoprivreda 3%, industrija 29%, usluge 68%
Udio zaposlenih po sektorima (2000):
poljoprivreda 5,3%, industrija 31,9%, usluge 62,8%
Nezaposlenih (2003): 8,6%
Inflacija (1990–2001): 3,6 %/god., 2003: 2,5%
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 2,7 %/god.
Uvoz (2003): 257,1 mlrd. €
Izvoz (2003): 258,2 mlrd. €
BNP (2001): 1184,27 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2002):
poljoprivreda 3%, industrija 29%, usluge 68%
Udio zaposlenih po sektorima (2000):
poljoprivreda 5,3%, industrija 31,9%, usluge 62,8%
Nezaposlenih (2003): 8,6%
Inflacija (1990–2001): 3,6 %/god., 2003: 2,5%
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 2,7 %/god.
Uvoz (2003): 257,1 mlrd. €
Izvoz (2003): 258,2 mlrd. €
Povijest
Rim, mostovi na Tiberu
Milano
Assisi
Rim, Forum
Rim, spomenik Viktoru Emanuelu
U pretpovijesno doba područje današnje Italije bilo je naseljeno ligurskim i ilirskim plemenima. → Latini i drugi → Italici naseljavaju se u središnjem dijelu koncem ←II. i početkom ←I. tisućljeća. Vodeće mjesto ima kultura → Etruščana (←I. tisućljeće) u središnjoj Italiji. Od ←VIII. stoljeća južna Italija i Sicilija, posredstvom grčkih naseobina, postaju razvijena žarišta grčke kulture. Istodobno traju stalni sukobi između Etruščana i grčkih kolonija, postupno slabeći moć Etruščana u južnoj Italiji. Sredinom ←V. stoljeća u središnjoj Italiji nastaje nova država sa sjedištem u Rimu, koja će nakon dugotrajnih i teških ratova postupno ovladati cijelom Italijom, a u II. stoljeću dominirati golemim područjem od Hispanije i Britanije do Mezopotamije, te od Sjevernoga mora do Egipta i Mauretanije (→ Rimsko Carstvo). Nakon podjele Rimskoga Carstva (395), Zapadnorimsko Carstvo (od 402. prijestolnica je Ravenna) slabi, dok 476. nije palo u vojnom udaru zapovjednika germanskih plaćeničkih postrojbi → Odoakra, kojega je koncem V. stoljeća svrgnuo istočnogotski vladar Teodorik. Sredinom VI. stoljeća Italijom je vladao Bizant (→ Justinijan I. Veliki), ali je 568. veći dio Italije morao prepustiti Langobardima. Područje langobardskih stečevina raspalo se na više neovisnih kneževina (Benevento, Furlanija, Spoleto), dočim je Bizant zadržao vlast nad Ligurijom, Ravenskim egzarhatom, Rimskim dukatom, južnom Italijom i Sicilijom; od tada pa sve do sjedinjenja u XIX. stoljeću područje Apeninskoga poluotoka ostat će podijeljeno na niz zasebnih državno-političkih jedinica. Godine 756. franački kralj → Pipin Mlađi daruje papi svoje talijanske stečevine, utemeljujući tako Papinsku Državu. Godine 774. langobardsku prevlast u Italiji okončao je → Karlo Veliki koji se 800. u Rimu okrunio za rimskoga cara. Do 875. središnja i sjeverna Italija nalazile su se pod franačkom vlašću; izumiranjem italskih Karolinga za kraljevski naslov otimaju se moćne velikaške obitelji (kneževi od Spoleta i Furlanije), dočim su u južnoj Italiji prevlast stekli Arapi. Njemački kralj Oton I. zauzima sjevernu Italiju i 962. kruni se carskom krunom u Rimu, čime Italija ulazi u interesno područje njemačkih vladara. U XI. stoljeću južnu Italiju zauzimaju Normani i ondje uspostavljaju snažnu državu koja u prvoj polovini XII. stoljeća, za vladanja → Rogera II., postiže najveći uspon. Koncem XI. stoljeća u sjevernoj i središnjoj Italiji izbija sukob između cara → Henrika IV. i pape → Grgura VII. (borba za → investituru) tijekom koje Normani podržavaju papu. Godine 1162. car → Fridrik I. Barbarossa razara Milano, ali je nakon poraza kraj Legnana (1176) prisiljen uzmaknuti pred savezom pape i italskih gradova. Godine 1186. budući car → Henrik VI. oženio se nasljednicom Normanskoga Kraljevstva Konstancom; na drugom pohodu u Italiju okrunjen je 1194. naslovom normanskoga kralja. Jačanje carske vlasti pridonosi obnovi sukoba između pape i cara Fridrika II., koji potonji gubi; vladavina → Hohenstaufovaca u Italiji je oborena, a Sicilija je u drugoj polovini XIII. stoljeća pripala Anžuvincima te zatim (nakon → Sicilijanske večernje 1282) Aragoncima (koji su u XV. stoljeću stekli i Napulj). Područje Italije istodobno razdiru stalni sukobi između → gvelfa i gibelina; jača gospodarski i kulturni razvoj gradskih komuna (trgovina, obrti). U Papinskoj Državi u XIV. stoljeću za premoć se bore velikaške obitelji Orsini i Colonna; istodobno autoritet pape slabi, poglavito u doba takozvanoga avignonskog sužanjstva (1309–77). Nepostojanje snažne središnje vlasti pridonosi prosperitetu talijanskih komuna koje u doba renesanse postaju kulturnim žarištima Europe. U unutarnjim sukobima stalne su borbe između pojedinih plemićkih obitelji koje nastoje samostalno ovladati pojedinim gradovima: u Milanu dominiraju Visconti i Sforze, u Firenzi obitelj Medici, u Mantovi Gonzage, u Modeni i Ferrari Este i dr. Zaseban politički razvoj imali su obalni gradovi države, koji svoj gospodarski uspon temelje na razvijenom brodarstvu i trgovini (Amalfi do XIII. stoljeća, Pisa do 1282); dugotrajan sukob Genove i Mletaka za prevlast nad pomorskom trgovinom okončan je potkraj XIV. stoljeća u prilog Mletačke Republike, koja kao gospodarica Jadrana prerasta u jednu od vodećih država europskoga Zapada. Među velikaškim obiteljima izdvajaju se još i savojski grofovi, koji oko polovine XI. stoljeća stječu Pijemont. Koncem XV. stoljeća traje rat za napuljsku baštinu u kojem se kao glavni protagonist izdvaja Francuska, ali je – nakon kratkotrajnog osvajanja Napulja – 1504. prisiljena prepustiti ga Španjolcima. Snažnije francusko uporište u Italiji ostaje samo Milano. Otpor francuskim presezanjima organizira 1511. i papa → Julije II. (Sveta liga). Francusko-španjolski rat za Italiju nastavlja se tijekom cijele prve polovine XVI. stoljeća; nakon četiri neuspješne vojne, Francuzi su mirom u Cateau-Cambrésisu 1559. izgubili sve svoje talijanske stečevine, a Španjolci se definitivno učvršćuju u Napulju, Siciliji, Sardiniji i Milanu sve do 1713. Iste godine u Lombardiji se učvršćuju Austrijanci, a od sredine XVIII. stoljeća Sardinijom vladaju savojske vojvode. Sredinom XVIII. stoljeća područje Italije podijeljeno je na posjede španjolskih Burbonaca (Napulj, Sicilija; → sekundogenitura u Parmi, Piacenzi i Guastalli), Habsburgovaca (Lombardija, sekundogenitura nad Toskanom), savojskih vojvoda (Kraljevina Sardinija), kneževa Este (Modena). Papinska Država zadržala je svoje stečevine (Ancona, Bologna, Ferrara, Lacij, Marke, Rimini, Ravenna, Umbrija). Područje Mletačke Republike obuhvaćalo je, osim prostora Veneta, najveći dio istočnojadranske obale i dio Jonskog otočja. Takav politički zemljovid Italije srušen je naletom Napoleonove vojske. Osvojivši austrijsku Lombardiju, Napoleon 1796. uspostavlja → Cispadansku i → Transpadansku Republiku, koje 1797. sjedinjuje u → Cisalpinsku Republiku; 1802. to je područje proglašeno Talijanskom Republikom, a 1805. Kraljevinom Italijom (Milano, Mantova, Modena, Venecija, Ferrara, Bologna, Romagna, dio Papinske Države). Godine 1797. Napoleon je na području Italije uspostavio i Ligursku Republiku (s Genovom), Rimsku Republiku (1798) i Partenopejsku Republiku (Repubblica Partenopea, zapravo Napuljska Republika Repubblica Napoletana, 1799). Godine 1802. Francuskoj su pripojeni Savoja i Pijemont, 1805. Ligurska Republika te Toskana, Parma i ostatak Papinske Države (1809). Godine 1805. u Napuljskom Kraljevstvu postavljen je za kralja Napoleonov brat → Joseph Bonaparte, a 1808. vojskovođa → Joachim Murat. Velik dio Apeninskoga poluotoka time je privremeno ujedinjen, a prinosi francuske uprave (građanski zakonik, gospodarske i upravne reforme i dr.) dokinuli su (osim na talijanskom jugu pod vlašću Burbonaca) preživjele feudalne ustanove. → Bečkim kongresom 1815. politička slika Italije vraćena je na prednapoleonsko doba. U novoj razdiobi političkih čimbenika na talijanskom tlu snagom se izdvojila Austrija, gospodarica Lombardije, Veneta, Parme, Toskane i Modene. Od 1820-ih jača protuaustrijski pokret za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje Italije (→ karbonari, → Mlada Italija); 1820. i 1821. izbijaju ustanci u Napulju i Pijemontu, a 1830. u cijeloj južnoj Italiji. Godine 1847. → Cesare Balbo i grof → Cavour pokreću list Il Risorgimento (Preporod) u kojem se zalažu za sjedinjenje Italije pod savojskom krunom (ime lista poslije postaje istoznačnica za talijanski nacionalni pokret). Revolucionarni pokreti jačaju 1848/49, kada su privremeno uspostavljene Venecijanska i Rimska Republika. Pobjeda protivničke strane (vojna intervencija Francuske u Rimu; pobjeda Austrije nad sardinskim kraljem → Karlom Albertom) uspostavila je prvotno stanje. Borba za ujedinjenje Italije nastavlja se u idućim desetljećima pod vodstvom Pijemonta, pri čemu posebno zapaženu ulogu ima pragmatični ministar predsjednik (premijer) grof Cavour. Nakon sudjelovanja Kraljevine Sardinije u → Krimskom ratu, Cavour je za sebe uspio pridobiti francuskoga cara Napoleona III.; 1859. francusko-talijanske postrojbe porazile su Austrijance kraj Magente i Solferina. Mirom u Zürichu (1859) Kraljevini Sardiniji pripale su Lombardija, Toskana, Parma, Modena i Romagna, dočim su Francuzi stekli Nicu i Savoju. Godine 1860. → Giuseppe Garibaldi oborio je vojnom intervencijom vlast Burbonaca u Napulju te je i Kraljevstvo Obiju Sicilija prisjedinjeno Sardiniji. Godine 1861. sardinski kralj → Viktor Emanuel II. proglašen je prvim kraljem ujedinjene Italije. U austro-pruskom ratu (1866) Italija je – iako vojno poražena od Austrijanaca kraj Custoze i Visa – stekla pokrajinu Veneto zahvaljujući pruskim pobjedama. Godine 1870, nakon povlačenja francuskih postrojba, stekla je i Rim s ostacima Papinske Države, nakon čega talijanskom prijestolnicom postaje Rim. Poslije ujedinjenja Italija teži prerastanju u moćnu europsku silu te se osloncem na Trojni savez (s Njemačkom i Austro-Ugarskom, 1882) nastoji uključiti u podjelu kolonijalnih posjeda. Rat u Etiopiji (1889–96) završava katastrofalnim vojnim porazom kraj Aduwe (1896). Nakon rata protiv Turske (1911–12) anektira Tripoli i Cirenaiku u Africi i okupira Dodekanez u Egejskom moru. U I. svjetskom ratu isprva proglašava neutralnost, ali 1915. s Velikom Britanijom, Francuskom i Rusijom sklapa tajni → Londonski sporazum (ugovor), koji joj je – za ulazak u rat – jamčio stjecanje posjeda duž istočnojadranske obale. Iste godine stupa u rat u kojem do pred sam kraj (i intervencije anglo-francuskih postrojba) uglavnom bilježi neuspjehe (bojište na Soči, poraz kraj Kobarida). Mirom u St. Germain-en-Layeu (1919) i → Rapallskim ugovorom s Jugoslavijom (1920) pripao joj je južni Tirol, Istra s Trstom, Gorica, otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža, te Zadar. Godine 1919. iredentistički prvak → Gabriele D’Annunzio sa svojim “arditima” zauzima Rijeku, koju će Italija anektirati 1924. Istodobno u unutarnjoj politici Italije jača fašistički pokret i 1922. fašisti, predvođeni → Benitom Mussolinijem, preuzimaju vlast (“pohod na Rim”). Državna uprava i sve sastavnice javnoga života u cijelosti prelaze pod izravni nadzor fašističke stranke na čelu s duceom (vođom), koji je već 1925. osigurao diktatorske ovlasti. Totalitarni Mussolinijev režim povezuje se od sredine 1930-ih s Hitlerovom Njemačkom i diktatorskim režimom Francisca Franca u Španjolskoj. Godine 1935. talijanske postrojbe upadaju u Etiopiju te nakon vojnih pobjeda praćenih okrutnim razaranjem i genocidom nad domaćim stanovništvom, anektiraju je 1936, a kralj → Viktor Emanuel III. proglašava se carem Etiopije. U duhu politike sila Osovina, Italija pristupa antikominternskom savezu i istupa (1937) iz Društva naroda. U travnju 1939. talijanske postrojbe zauzimaju Albaniju, a Viktor Emanuel proglašava se i kraljem Albanije. U II. svjetskom ratu Italija je na strani nacističke Njemačke od 10. VI. 1940. i iste godine s Njemačkom i Japanom potpisuje Trojni savez. U listopadu 1940. Italija je napala Grčku, ali je talijanska vojska potisnuta čak do granica s Albanijom, i od potpunog poraza spasila ju je tek njemačka vojna intervencija. Na afričkom bojištu britanski protunapad prisilio je Talijane na uzmak (potkraj 1940. i početkom 1941) i gubitak Cirenaike. Premoć saveznika u Sredozemlju potvrdila je i pobjeda nad talijanskom mornaricom kraj Matapana u ožujku 1941. U travanjskom ratu 1941. Italija je sudjelovala u razdiobi Jugoslavije; stječe južnu Sloveniju, dio Hrvatskoga primorja i veći dio Dalmacije. U NDH je kraljem imao postati talijanski princ, vojvoda Aimone od Spoleta. Odgovor na talijansku okupaciju bio je snažan antifašistički pokret diljem istočnojadranske obale. Tijekom 1942. talijanske postrojbe u Africi doživljavaju nove poraze (gubitak Libije). Poražena u Tunisu 1943, Italija je potpuno istisnuta iz Afrike. Početak kraja fašističke vladavine označen je iskrcavanjem saveznika na Siciliji (srpanj 1943). Veliko fašističko vijeće oduzima Mussoliniju vrhovne ovlasti i predaje ih kralju, Mussolini je interniran. Nova vlada maršala → Pietra Badoglia potpisuje 3. IX. 1943. kapitulaciju. U sjevernu Italiju ulaze njemačke postrojbe, zauzimaju Rim i oslobađaju Mussolinija koji na Lago di Gardi ustrojava Talijansku Socijalnu Republiku (Republika Salò). Istodobno se s juga odvija snažan prodor saveznika. Njemačke postrojbe kapitulirale su 28. IV. 1945, a Mussolini je uhićen i strijeljan. Na osnovi referenduma Italija je 1946. proglašena republikom. Pariškim mirovnim ugovorom 1947. odrekla se svih svojih kolonija i okupiranih područja na istočnom Jadranu. Trst je proglašen demilitariziranim slobodnim teritorijem. Godine 1949. Italija pristupa Sjevernoatlantskom savezu i Europskom vijeću; od 1950. članica je Zapadnoeuropske unije, a od 1957. EEZ-a. Od 1945. do 1953. djeluje 7 koalicijskih vlada → Alcidea de Gasperija u kojima su uz najjaču političku stranku (demokršćansku) sudjelovali i republikanci, liberali i socijaldemokrati, a povremeno i socijalisti i komunisti. Teško razorena u II. svjetskom ratu, Italija je postupni gospodarski oporavak zasnovala na sredstvima Marshallova plana, usmjeravajući se na jačanje krupne industrijske proizvodnje (poglavito na sjeveru zemlje). Godine 1954. Londonskim memorandumom Italija stječe Trst i dio takozvane zone A Slobodnoga Teritorija Trsta; 1975. sklopila je Osimske sporazume sa SFR Jugoslavijom (ratificirani 1977), kojima su napokon regulirane talijanske granice na istoku. Tijekom 1960-ih Italija doživljava snažan gospodarski napredak, ali koncentracija industrije i kapitala na sjeveru produbljuje gospodarske i socijalne razlike između talijanskoga sjevera i juga. U 1970-ima Italiju potresa politički terorizam ekstremnih skupina desnice i ljevice (desničarska Nacionalna fronta, ljevičarska skupina Crvene brigade); tešku građansku, političku i državnu krizu izazvala je otmica i ubojstvo (1978) vođe demokršćana i jednog od najutjecajnijih političara → Alda Mora, za koju su bili odgovorni teroristi Crvenih brigada. Na dužnosti predsjednika države smjenjivali su se → Luigi Einaudi (1948–55), → Giovanni Gronchi (1955–62), → Antonio Segni (1962–64), → Giuseppe Saragat (1964– 71), → Giovanni Leone (1971–78), → Sandro Pertini (1978–85), → Francesco Cossiga (1985–92), → Oscar Luigi Scalfaro (1992–99), → Carlo Azeglio Ciampi (1999–2006), → Giorgio Napolitano (2006–13. i ponovno od 2013. do 14. I. 2015) i Sergio Mattarella (od 3. II. 2015). Na izmaku XX. stoljeća česti financijski i politički skandali, korupcija i postojanje jake mafije pridonosili su nestabilnosti unutarnje politike. Tijekom 1990-ih razvijaju se nove političke organizacije – Sjeverna liga (Lega Nord) i Naprijed Italijo (Forza Italia); potonja stranka desnoga centra pobjeđuje na izborima 2001. a njezin će čelnik → Silvio Berlusconi voditi vladu u četiri navrata (do 2011). U jeku dužničke krize 2011. godine osnovana je prijelazna tehnička vlada na čelu s ekonomskim i financijskim stručnjakom Mariom Montijem (do prosinca 2012). Budući da na izborima u veljači 2013. nijedna stranka nije osvojila izrazitu većinu, predsjednik G. Napolitano odredio je Enrica Lettu za mandatara nove vlade, koja je potvrđena i u Zastupničkom domu i u Senatu. Od veljače 2014. predsjednik vlade je Matteo Renzi iz Demokratske stranke. Početkom prosinca 2016. dao je ostavku a novim premijerom imenovan je Paolo Gentiloni, također iz Demokratske stranke.