barok

barok, propovjedaonica u crkvi sv. Marije Snježne u Belcu
barok (talijanski: barocco, španjolski i portugalski: barroco/berrucco, engleski, francuski: baroque, njemački: Barock). Stil u likovnim umjetnostima, književnosti i glazbi, dominantan u razdoblju od kraja XVI. stoljeća do polovine XVIII. stoljeća. Glavne značajke u likovnoj umjetnosti: razigranost masa, monumentalnost prostornih koncepcija, naglašeni iluzionizam i povezivanje arhitekture, skulpture i slikarstva. Barok se javio u Italiji i vezan je za grad Rim (→ Gian Lorenzo Bernini, → Francesco Borromini, → Vignola, → Carlo Maderno, Giacomo della Porta, → Domenico Fontana); u Francuskoj (Jules Hardouin-Mansart, → André Le Nôtre), u Engleskoj (–> Christopher Wren); u Njemačkoj i Austriji (→ Johann Bernhard Fisher von Erlach, → Daniel Pöppelmann, → Balthasar Neumann, → Jakob Prandtauer), a u Španjolskoj (→ José Churriguera). Širenje baroka i stvaranje specifičnih stilskih inačica u pojedinim zemljama podudara se s intenzivnom izgradnjom koju su pokrenuli protureformacija i apsolutistički vladari. Misionari kolonizatori prenijeli su ga u zemlje Srednje i Južne Amerike (churriguerizam u Meksiku). U crkvenom graditeljstvu teži se za što većim efektima, ostvaruju se nova prostorna rješenja, uglavnom prevladava centralni tip tlocrta naglašen kupolom, nemirna pročelja bogata nišama, stupovima, volutama i sl. te uporaba monumentalnih kolonada (kolonada pred bazilikom sv. Petra u Rimu). U kraljevskim rezidencijama i palačama stroga simetrija građevina i parkova (Versailles); urbanistička rješenja gradova imaju radijalni raspored ulica. U to se doba i u gradićima drvene kuće zamjenjuju zidanima; gradske i seoske crkve grade se u baroknim oblicima. Često se gotičke crkve barokiziraju pregradnjama svodova, pročelja i dodavanjem lukovičastih kapa na zvonike, a u unutrašnjosti se postavljaju mramorni barokni oltar, propovjedaonice i dr. Raskošni se barokni duh pokazuje u bogato urešenoj unutrašnjosti građevine na zidnim slikama, reljefnim štuko ukrasima, punoj plastici, skupocjenom pokućstvu i ukrasnim detaljima te predmetima crkvene liturgije (ciborij, kalež, pokaznica, antependiji i dr.).
U skulpturi dominiraju razigrani pokreti, smiona kiparska rješenja i naturalizam. Glavni predstavnici barokne skulpture u Italiji jesu Gian Lorenzo Bernini, C. Moderno, Francsco Borromini, Alessandro Algardi, u Francuskoj → Pierre Puget, → Jean Baptiste Pigalle, François Girardon, u flamankom i holandskom kiparstvu → Hendrick de Keyser, → Artus Quellinus, a u Austriji i Njemačkoj → Georg Raphael Donner, → Andreas Schlüter.
U slikarstvu su karakteristične jake boje, snažni svjetlosni kontrasti; primjenom perspektivnih rješenja dočarava se iluzija dubokog prostora. Tematski prevladavaju sakralne i mitološke kompozicije u kojima se isprepleću religiozno patetični zanos i senzualnost putenih golih aktova. Među najpoznatijim baroknim slikarima u Italiji su Caravaggio, obitelj → Carracci, → Giovanni Battista Tiepolo, → Giovanni Battista Piazzetta, → Francesco Guardi, → Andrea Pozzo, → Federiko Benković, u Francuskoj obitelj Le Nain, → Jacques Callot, → Nicolas Poussin, Claude Lorain, → Pierre Mignard, Antoine Watteaux, u Španjolskoj → Diego Velázquez, → Bartolomé Esteban Murillo, → Francisco de Zurbarán, → Jusepe Ribera, u holandskom i flamanskom slikarstvu (→ Rembrandt, → Frans Hals, → Meindert Hobbema, → Peter Paul Rubens, → Anthonis van Dyck, → Johannes Vermeer van Delft); u Njemačkoj i Austriji obitelj → Asam, → Adam Elsheimer, Johann Michael Rottmayr, a u Engleskoj → Joshua Reynolds, → William Hogarth, → Thomas Gainsborough. Krajolici i mrtve prirode postaju samostalne slikarske teme, a u nekim se grafikama postiže savršenstvo likovnog izraza (→ Rembrandt, → Jacques Callot).
barok, Peter Paul Rubens Otmica Leukipovih kćeri, München, Stara pinakoteka
barok, Annibale Carracci, freska u palači Farnese u Rimu
barok, Rembrandt David se oprašta s Jonatanom
barok, Caravaggio David s Golijatovom glavom
barok, Johannes Vermeer van Delft Žena koja plete čipke
barok, Diego Vélazquez Las Meninas, Madrid, Prado
U Hrvatskoj se grade (ili pregrađuju stare) brojne crkve koje podižu pretežito isusovci (Lepoglava, Belec, Trški vrh, Varaždin, Zagreb, Dubrovnik); dvorci (Eltz u Vukovaru i brojni dvorci u Hrvatskom zagorju); palače (Vojković-Oršić-Rauch u Zagrebu, Patačić u Varaždinu); kanoničke kurije (na Kaptolu u Zagrebu); gradske lože (Hvar, Labin) i dr. Među slikarima ističu se (→ Matej Ponzoni-Pončun, → Ivan Ranger, → Tripo KokoljaFederiko Benković i minijaturist → Bone Razmilović). Skulpture se pretežito uvoze iz Italije i Austrije ali ima i domaćih kipara (T. Jurjević, → Fulgencije Bakotić, → Petar Nakić).
barok, unutrašnjost katedrale sv. Paula u Londonu, rad Christophera Wrena
barok, freske u dvorskoj kapeli, Gornja Stubica
barok, atlanti na palači Calm-Gallas, rad Matthiasa Brauna, Prag
barok, park u Versaillesu
barok, Jules Hardouin Mansart, Dômes des Invalides u Parizu
barok, Gian Lorenzo Bernini Fontana četiriju rijeka, Rim, Piazza Navona
U europskoj glazbi razdoblje polifone (instrumentalne i vokalne) glazbe obilježene kićenošću, uresima i kontrastima te razvojem harmonijskog sloga. Može se govoriti o sjevernom (germanskom) i južnom (mediteranskom) glazbenom baroku. U sjevernom je težište bilo na instrumentalnim (preludij, tokata, fuga, šakona, suita) i vokalno-instrumentalnim vrstama (motet, kantata, misa, pasija, oratorij), a u južnom na vokalno-instrumentalnima (opera) i koncertantnima (koncerti, sonate). Zajednička obilježja su im motoričnost ritamsko-metričke strukture, generalbas (continuo), nagli dinamički prijelazi (terasasta dinamika), imitacijsko načelo oblikovanja, koncertantni i varijacijski postupak tematske obrade, pretežna monotematičnost, a posebna obilježja prevlast kromatskog sloga u sjevernom, nasuprot dijatonskom uz znatno ornamentiranje melodije u južnom krilu. Od glazbenih instrumenata na prvom su mjestu violina, čembalo i orgulje, upotrebljavane solistički ili u komornim i orkestralnim sastavima. Od glazbenih vrsta posebno ga obilježavaju opere, oratoriji, pasije i kantate na vokalno-instrumentalnom području, a solistički i orkestralni koncerti (concerto grosso), trio-sonate i solo sonate, suite, preludiji i tokate na instrumentalnom području, te osobito fuga, po kojoj se, zbog izrazite prevlasti njezina oblika, barok u glazbi katkad naziva i epohom fuge. Najistaknutiji stvaraoci glazbe u eri baroka bili su → Claudio Monteverdi, → Alessandro Scarlatti, → Jean-Baptiste Lully, → Jean-Philippe Rameau i → Henry Purcell (opera), zatim → Heinrich Schütz, → Giacomo Carissimi, → Georg Friedrich Händel i → Johann Sebastian Bach (oratorij i pasija), pa → Arcangelo Corelli, → Girolamo Frescobaldi, → Antonio Vivaldi, → Giuseppe Tartini, → Domenico Scarlatti, → François Couperin, → Georg Philipp Telemann i Johann Sebastian Bach (instrumentalne vrste).
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama:

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: