Hrvati, Novljanski brevijar, 1495.
Hrvati, Klis, utvrda
Hrvati, Hrvojev misal, stranica, XV. stoljeće, Istanbul, Muzej Topkapi
Hrvati, I. Meštrović Povijest Hrvata, ispred zgrade Sveučilišta u Zagrebu
Hrvati, bitka kraj Petrinje, 1592, gravura
Hrvati, Hrvatski sabor 22. XII. 1990.
Hrvati, Senj, gravura
Hrvati, dva kamena ulomka s pleternom ornamentikom, Koločep
Hrvati, narod, po jeziku slavenski, čiji je matični prostor obitavanja područje od Panonske nizine do Jadranskog mora i otoka. Prema podacima iz popisa stanovništva, najveći dio Hrvata živi u Republici Hrvatskoj (3 874 321, 2011.godine), te u Bosni i Hercegovini (oko 500 000, sa statusom konstitutivnog naroda); manji broj živi u susjednim zemljama, u Srbiji (Bunjevci /Bačka u Vojvodini/, 57 900), na Kosovu (Janjevo i Letnica, oko 350), u Crnoj Gori (Tvit, Boka kotorska, Herceg Novi, Budva, Bar, 6021) i Sloveniji (oko 55 000); stara naseljenja još su u Mađarskoj (Baranja, Bačka, Podravina, Šopron, Kaniža, Budimpešta, 26 774), Rumunjskoj (Karaševo, Lupak, Keč, Rekaš, 6000), Italiji (moliški Hrvati 1822, Hrvata ima i u pokrajini Furlaniji–Julijskoj Veneciji), te veća zajednica sa statusom nacionalne manjine u Austriji – Gradišćanski Hrvati (Gradišće – Burgenland, oko 50 000), sa srodnim skupinama u Slovačkoj i Češkoj (pretežno asimilirani). Podatci o Hrvatima na području bivše Jugoslavije nakon službenog popisa 1991. izmijenjeni su prognaničkim valovima Hrvata iz susjednih zemalja prema Hrvatskoj, a javljaju se i procesi povratka izbjeglica i prognanika. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Republici Hrvatskoj živi 3 874 321 Hrvata od 4 284 889 stanovnika (90,42%). Također, znatan broj Hrvata živi u zapadnoeuropskim zemljama na privremenom radu, s tendencijom ostajanja u tim zemljama, osobito tamo odrasle djece; na područjima starije hrvatske dijaspore (prije I. svjetskog rata, uz noviji val poslije II. svjetskog rata) u Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji i Novom Zelandu (Hrvati s donekle asimiliranim potomcima). Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske procjenjuje da bi ukupan broj Hrvata i ljudi hrvatskoga podrijetla mogao iznositi oko 3 milijuna. Nekoliko je većih iseljeničkih valova: do I. svjetskog rata (u SAD, Južna Afrika, Latinsku Ameriku, Australiju, Novi Zeland), nakon I. svjetskog rata (u Njemačku, Francusku i Belgiju), poslije II. svjetskog rata (Argentina te Sjeverna i Latinska Amerika), nakon 1965. (Zapadna Europa, Kanada Australija i Novi Zeland), poslije 1990. (Švicarska, Austrija, Njemačka, Irska, SAD, Kanada, Australija i Novi Zeland).
Ime i podrijetlo
Široko rasprostiranje imena u očuvanim toponimima i starim zapisima upućuje na veoma udaljene prostore seoba Hrvata od najstarije prapostojbine do današnjih područja, uključujući i znatne promjene samog etničkog supstrata u odnosu na ime. Uz razne etimologije koje ime Hrvat vezuju uz pojedine djelatnosti (koji imaju zemlju, grč. hora, Konstantin Porfirogenet; iz korijena hrv, s raznim izvedenicama, kao vojnik, bojovnik i sl.), ili područje obitavanja (hrib, hrbat u smislu planina, gora, Karpati i dr.), te mnoge druge, najviše pristaša imaju objašnjenja koja Hrvate vezuju uz naziv i kretanje sjevernoiranskih plemenskih skupina prema Crnome moru: zapis na grčkom jeziku iz II–III. stoljeća koji navodi plemenskog vođu (arhonta) Horoatosa (upozorio M. P. Pogodin), naziv iranskog plemena Harahvatiš i njihove zemlje Harahvaiti (S. Sakač), vezano i uz nomadsko stočarstvo (u Avesti: haurvaiti, čuvati, pasti, stočariti); također, lingvistički (a i geografski i kulturološki) legitiman je paralelizam razvoja iranskoga korijena hrv-srv/m, dakle Hrvata, s povijesno dobro poznatim plemenom Sarmata (O. N. Trubačov). Tako se drži da se jedno stočarsko (skitsko-sarmatsko) pleme s područja između Kaspijskog i Azovskog mora, pri njegovu kretanju na Zapad do Karpata, postupno pretopilo u slavenskom okruženju, dajući svoj naziv određenoj plemenskoj skupini, koja se zatim pod tim imenom, već slavenizirana, javlja u Ukrajini (spomen u Nestorovoj kronici) i južnoj Poljskoj (Bijeli Hrvati), a poslije na širem području s toponimima od Karpata do Koruške i Štajerske, uz Labu i Muru. Uzimajući u obzir najranije i do danas preživjele spomene, kao i seobe do VII. stoljeća, ime Hrvata rasprostire se u toponimima od Afganistana i Kurdistana do Visle i Labe na zapadu, te na jugu do često povijesno spominjane Crvene Hrvatske (Duklja, Albanija), Makedonije (kod Bitolja) i Grčke (Harvati, na više mjesta u Atici i Argolidi, pa i na Kreti). Hrvati su također utemeljili više srednjovjekovnih Sklavinija (Slovinja), kao npr. u Karantaniji, Albaniji i drugdje, no očito je najkoncentriranija etnička i povijesno djelotvorna matica ona u području Dalmacije, koja stvara i prvu hrvatsku državu i proteže svoje ime do otprilike današnjih hrvatskih granica. U pojedinim razdobljima upotreba imena je varirala, pa i gubila na općenitosti, u smislu upotrebe supsidijarnih naziva: Šokci, Bunjevci, Bezjaci, Bošnjani-Bošnjaci (npr. podanici Stjepana II. Kotromanovića) i dr., ili ga se potiskivalo nepriznavanjem značenja nacionalne posebnosti: Sklavi, Skjavi, Skjavoni (mletački naziv koji se odnosi isključivo na Hrvate), Jugoslaveni itd. Samo ime danas pretpostavlja veoma složene i raznorodne elemente hrvatske etnogeneze s prisutnošću najizraženijih slavenskih, ali i starijih euroazijskih supstrata, kao i doseobom zatečenih ilirokeltskih, romanskih i dr. (“vlaških”) elemenata, te posve suvremenih utjecaja europskih migracijskih tokova (njemački, mađarski, talijanski, češki i dr.), pa se i ne može govoriti o nekim strožim rasnim ili antropogenetskim crtama hrvatskoga naroda, što uključuje i raznolikost kulturnih utjecaja. U suvremenom i cjelovitom hrvatskom nacionalnom smislu (nakon faze ilirstva), ime Hrvat, Hrvati ustaljuje se od narodnog preporoda.
Narodna kultura i običaji
U najstarije doba kultura nosi obilježja pokretne vojničko-stočarske organizacije društva u simbiozi s ratarskom kulturom karpatskih Slavena: uzgoj žitarica, lana, konoplje i dr., stajsko stočarstvo, zemunice i brvnare premazane blatom, bijela platnena odjeća, uz “stepsku” konjaničku bojnu opremu i dr. Vojnički aspekti organizacije morali su biti snažni kad su Hrvati na prostoru doseljenja uspjeli srušiti prije toga moćnu avarsku silu. Taj se sloj očuvao materijalno i duhovno, u vrstama i nazivima poljoprivrednog oruđa, obradi lana, zadružnom domaćinstvu, dijelom i u općeslavenskim mitološkim predodžbama i običajima (s indoiranskim primjesama), kao i u bojnoj opremi starohrvatskih grobova. Ubrzo po doseljenju prepoznaje se utjecaj zatečenih starobalkanskih kultura (pekva, crvenkapa, sitno stočarstvo, ribarstvo, maslina) kao i univerzalni antički utjecaji očuvani osobito preko stanovništva gradova koje se postupno kroatizira. Kasniji, ali znatno izražen je i orijentalni sloj (nove vrste oružja, jela, pića, pa i nazivi odjeće, posoblja, glazbenih instrumenata: kama, jastuk, čizme, tambura i dr.). Uz te utjecaje etnografija razlikuje tri kulturne zone: panonsku, dinarsku i jadransku, koje se i isprepleću. U panonskom području očuvanije su izvorne slavenske kulturne primjese: kultura žitarica, kuće od brvana, ilovače, ćerpića; bogato tekstilno rukotvorstvo, nabijanje platna, vez; godišnji običaji s ophodima (kraljice-ljelje) i dr. Dinarsku zonu razlikuje vezanost uz sitno stočarstvo s ovčarskim proizvodima, upotrebom vune i kostrijeti, platnenim košuljama i vunenim pregačama, širokim pojasevima urešenima kovinama; patrijahalni običaji, šišano kumstvo; osobite vrste napjeva: ojkanje, guslanje; kola i bez glazbene (inače: gajde, diple) pratnje. Jadransko područje usvaja i opće mediteranske kulturne elemente: kamene katnice s vanjskim stubištem, ognjišta s napom, kamene posude za ulje, kozje mješine za tekućine; nakit od plemenitih kovina (koralj, biser, filigran); očuvani veoma popularni pokladni (maškare) i božićni običaji s ophodima (koledanje); plesovi uz pratnju sopela, lijerica, rjeđe gusala (linđo) i dr. Migracije vezane uz osmanske prodore i kasnija povlačenja isprepleću pučku kulturu unutar pojedinih areala (npr. naseljavanje “Vlaha” prema zapadu, bosanskog stanovništva u Dalmaciju, povlačenje dijela islamiziranog slavonskog stanovništva u Bosnu i dr.). Usprkos modernizaciji s kraja XIX. stoljeća i kasnije nagle urbanizacije koje ju potiskuju, hrvatska pučka kultura znatno je očuvana, dijelom i rekonstruirana (instituti i brojni muzeji, folklorna društva, svjetski znan ansambl Lado), te u svojoj složenosti i isprepletenosti čini važan čimbenik kulturne različitosti i nacionalnog identiteta.
Povijest
Tijekom posljednjeg vala doseobe naroda na prijelazu iz VI. u VII. stoljeće, hrvatska i avarska plemena naseljavaju današnje prostore Republike Hrvatske (tadašnje rimske pokrajine Dalmacije i Panonije). Staro, romansko žiteljstvo, povlači se prema jadranskom priobalju i na otoke, a s vremenom se asimilira te samo neki gradovi zadržavaju romansko obilježje. Koncem VIII. i početkom IX. stoljeća franački vladar Karlo I. Veliki kreće u osvajanje Istre (796) i Dalmacije; Aachenskim mirom (812) franačkoj su državi pripale Istra i područje hrvatske kneževske vlasti na kopnu, dočim su pod vlašću Bizanta ostali gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor te otoci Krk, Cres, Osor i Rab. Učvrstivši vlast i ustrojivši upravu na području hrvatske kneževske vlasti, Franci su nastavili s procesom pokrštavanja i uspostave crkvenog ustroja. S vremenom se ime Hrvata proširilo i na ostale stanovnike te postalo oznakom zemlje njihova naseljavanja.
Prvi je poznati hrvatski knez bio Borna, isprva knez plemena Gačana (818), a zatim knez Dalmacije i Liburnije (821). U franačkom ratu protiv kneza Donje Panonije, Ljudevita Posavskog, knez Borna ratuje na strani Franaka i pridonosi Ljudevitovu porazu. Snaga primorske Hrvatske jača u doba vladavine kneza Mislava (oko 835 – oko 845), kada je odbijen pokušaj Mlečana da se vojno-pomorskom akcijom učvrste na hrvatskoj obali; u doba Mislava premještena je vladarska prijestolnica iz Nina u Klis te podignuta crkva sv. Jurja u Putalju. Godine 852. u ispravi kneza Trpimira (oko 845–864), koja se smatra najstarijim hrvatskim diplomatičkim spomenikom, prvi se put izrijekom spominje ime Hrvat i hrvatska država. Iako je formalno priznavao vlast rimsko-njemačkoga cara Lotara I. (840–55), Trpimir je vladao gotovo samostalno; vodio je uspješne ratove protiv bizantskog namjesnika u Zadru, Mlečana i Bugara; uredio je granice između primorske Hrvatske i dalmatinskih gradova, pozvao je u svoju zemlju učene benediktince, a osnutak Ninske biskupije (864) drži se jednim od završnih procesa pokrštenja Hrvata. Izborom kneza Domagoja (864–78) promijenjena je dinastija, a Trpimirovi su sinovi protjerani; za njegove vladavine Hrvatska je aktivno uključena u ratove s Mlečanima na moru (prozvan je u mletačkim vrelima “najgorim knezom Hrvata”), a u gusarskim ratovima na moru isticali su se i Neretvani. Nakon Domagojeve smrti za kneza je izabran, uz potporu Bizanta, Trpimirov sin Zdeslav (878–79), koji prevratom gubi vlast, čime faktično prestaje bizantsko vrhovništvo nad primorskom Hrvatskom. Vladavina kneza Branimira (879 – oko 892) značila je raskid s franačkim vladarima i početak samostalne vladavine jednoga hrvatskoga kneza; snažnu potporu Branimir nalazi i u papi Ivanu VIII. (872–82), koji ga je priznao zakonitim vladarom, a njegovu državu neovisnom; istodobno jača i utjecaj Crkve u Hrvata. U bitki kod Makarske 887. odbijen je i novi mletački pokušaj svladavanja Neretvana (u bitki je poginuo i dužd Pietro III. Candiano). Izborom Trpimirova sina Muncimira (oko 892 – oko 910) ustalilo se nasljeđivanje hrvatskoga prijestolja i ustalila dinastija Trpimirovića; vladarski dvor uređuje se prema franačkom uzoru, a razvija se i dvorsko plemstvo.
Položaj Hrvata jača za Tomislava (oko 910 – oko 930); porazio je Mađare i svojoj državi pripojio Panonsku Hrvatsku do Drave i slavonsku nizinu na istoku do granica s Bugarskom (koju je porazio 926). Kao saveznik Bizanta Tomislav je kao prokonzul dobio i upravu nad bizantskom Dalmacijom; Hrvatska tada izrasta u moćnu državu koja je, prema bizantskom caru Konstantinu VII. Porfirogenetu (913–959), mogla podići 100 000 pješaka, 60 000 konjanika te 80 većih i 100 manjih ratnih lađa. Godine 925. održan je Prvi splitski crkveni sabor na kojem je utemeljena Splitska metropolija, čime je bio spriječen pokušaj ninskoga biskupa Grgura da stekne metropolitansko prvenstvo.
Za vladavine Tomislavovih nasljednika Trpimira II. (oko 930 – oko 935) i Krešimira I. (oko 935–945) zadržana je snaga hrvatske države iz razdoblja njegovih prethodnika. Državno je područje podijeljeno na 11 županija, a uz vladara (rex – kralj) sve je značajnija uloga bana. Oko 949. dolazi do prijestolnih borbi; Mihovil Krešimir II. (949–969), uz pomoć bana Pribine, zbacuje s vlasti starijeg brata Miroslava (945–949); koristeći se unutarnjim sukobima u Hrvatskoj, Mlečani ratuju s Neretvanima, a nakratko slabi i hrvatski utjecaj u Bosni. Za vladavine Stjepana Držislava (969–997) Hrvatska je bizantski saveznik u ratu protiv makedonskog cara Samuila (976–1014); kao nagradu Držislav dobiva na upravu bizantske gradove u Dalmaciji, stječe naslov eparha i patricija te dobiva znakovlje kraljevske časti; vlast Bizanta u Hrvatskoj tada je samo nominalna. Nakon Držislavove smrti uslijedili su sukobi između njegovih sinova (Svetoslav, Krešimir III. i Gojslav); prijestolnim borbama koristi se mletački dužd Pietro II. Orseolo koji u vojno-pomorskom pohodu stječe nominalno priznanje svoje vlasti od većih obalnih gradova duž istočnojadranske obale. Kraljevsku vlast naposljetku preuzima Krešimir III. (oko 1000 – nakon 1030); s bratom Gojslavom priznao je vlast bizantskog cara Bazilija (1018), koji je dalmatinske gradove podvrgnuo svojoj vlasti; borba za dalmatinske gradove nastavljena je i u doba Krešimirova sina Stjepana I. (nakon 1030 – oko 1058), koji je (osim Zadrom) uspio njima zavladati.
U doba vladanja kralja Petra Krešimira IV. (oko 1058–74) hrvatska je država obuhvaćala najprostranije područje; od 1069. zavladao je dalmatinskim gradovima, a vjerojatno i Bosnom. U darovnici muškome benediktinskom samostanu sv. Krševana u Zadru (1069) Krešimir naziva Jadransko more svojim (mare nostrum), a sebe kraljem Hrvatske i Dalmacije; podupirao je razvoj gradova (Nin, Biograd, Šibenik), djelovanje Crkve (osnutak mnogobrojnih samostana, podizanje crkava; 1060. održan je u Splitu crkveni sabor), a hrvatsko je društvo u cjelini zahvatio i proces feudalizacije. Vladavina kralja Zvonimira (1075– 89), kojega je okrunio papinski poslanik u Solinu, značila je korak dalje u povezivanju Crkve s papinstvom (prisega vjernosti papi Grguru VII. /1073– 85/ i obveza plaćanja godišnjega danka); tijekom 1080-ih Hrvatska je s južnotalijanskim Normanima uspješno ratovala protiv Mlečana i Bizanta. Zvonimirova vladavina okončana je 1089. pod nerazjašnjenim okolnostima. Uslijedilo je doba nestabilnih unutarnjih političkih prilika; za njegova nasljednika Stjepana II. (posljednjega iz dinastije Trpimirovića), nametnulo se pitanje nasljeđivanja prijestolja. Kao pobjednici nametnuli su se članovi ugarske dinastije Arpadovića: Ladislav (1077–1095) je zauzeo veći dio Hrvatske sa Slavonijom, a u Zagrebu utemeljio biskupiju. Koloman (1095–1116) je nakon pobjede nad Petrom Snačićem (1097) i pregovora s predstavnicima hrvatskog plemstva okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije u Biogradu na moru (1102); posebnost Hrvatske u novoj državnoj zajednici s Ugarskom iskazivala se u položaju hercega, pripadnika vladajuće dinastije, koji je upravljao područjem južno od Drave, kao i u institucijama bana i Sabora. Istodobno postupno jačaju (posebice u XIII. stoljeću) moćni hrvatski velikaški rodovi (knezovi Bribirski u središnjoj Hrvatskoj te Krčki knezovi u zapadnim krajevima), gotovo samostalni dinasti na prostorima svojih stečevina. Za Arpadoviće je najteže bilo očuvati svoje vrhovništvo nad Dalmacijom i oduprijeti se istovremenim mletačkim presezanjima; posebno važno mjesto u tim je sukobima imao tada vodeći grad istočnojadranske obale – Zadar – najčešće poprište sukobljavanja ugarsko-hrvatskih vladara i Mletačke Republike. U vrijeme IV. križarske vojne mletački dužd Enrico Dandolo iskoristio je križarske bojovnike za osvajanje Zadra (1202); istodobno je osvojen i Dubrovnik te su od dalmatinskih komuna samo Split i Trogir priznavali vlast Arpadovića. U vrijeme tatarske provale u Hrvatsku (1240–41) kralj Bela IV. (1235–70) prisiljen je na bijeg u Dalmaciju, čime su ponovno nakratko oživjele veze između ugarsko-hrvatskih kraljeva i dalmatinskih gradova. Tatarska provala donijela je Slavoniji pregnuća na obnovi gradova, podjeljivanju privilegija i podizanju gradskih utvrda; istodobno osnaženi Bribirski i Krčki knezovi postaju glavni čimbenici integracije na hrvatskom prostoru.
Doba vladanja posljednjega Arpadovića, Andrije III. Mlečanina (1290–1301), bilo je označeno prijestolnim borbama i prijeporima glede nasljeđivanja. Presudnu ulogu tada su imali knezovi Bribirski, koji su pristali uz anžuvinsku dinastiju te na ugarsko-hrvatsko prijestolje doveli njezina pripadnika Karla I. Roberta (1301–42). Anžuvincima je u procesu uspostave čvrste kraljevske vlasti glavna prepreka bila upravo prejaka moć hrvatskih velikaša, ponajprije Bribiraca (Pavao te njegova braća Juraj I. i Mladen I.). Porazom Mladena II. 1322. kod Blizne započelo je opadanje ove velikaške obitelji, ali kraljevska vlast u južnoj Hrvatskoj i dalje se nije uspijevala učvrstiti; tek je Ludovik I. Anžuvinac (1342–82), stekavši važne utvrde Knin i Ostrovicu, uspostavio autoritet kraljevske vlasti u Hrvatskoj i stvorio osnove za povratak Dalmacije koja je nakon pada Bribiraca u cijelosti priznavala mletačko vrhovništvo. U ratu, koji je Ludovik uspješno vodio protiv Mlečana, Zadarskim je mirom 1358. stekao sve njezine dotadašnje stečevine od Krka do Kotora, integriravši time Dalmaciju s ostalim dijelovima Hrvatske. Dalmatinski gradovi postižu tada gospodarski i kulturni uzlet postajući dio integracijskih procesa moćne države koja se prostirala od Baltika do Jadrana. Po uzoru na druge komune na sredozemnom prostoru, i dalmatinski gradovi u XIV. stoljeću uobličuju svoju društvenu i upravnu strukturu – zatvaraju se gradska vijeća, a gradsko se žiteljstvo dijeli na patricijat (koji drži političku moć odnosno vlast) te građane koji, bez obzira na gospodarsku moć, nemaju pravo sudjelovanja u gradskoj vlasti.
Nakon Ludovikove smrti (1382) u državi dolazi do prijestolnih borbi; iako je sam vladar za svoju nasljednicu odredio kćer Mariju, mnogi su velikaši stali na stranu Karla Dračkog (1385–86). Nakon ubojstva potonjeg razbuktao se sukob (protudvorski pokret) hrvatskih i slavonskih velikaša (braća Horvat, Ivan Paližna, bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić) s jedne, te Marije i njezine majke Elizabete Kotromanić s druge strane. Na strani Marije bio je i njezin zaručnik Sigismund Luksemburški. Iako je potonji na kraju ostao pobjednikom, posljedica dugotrajnih sukoba bila je i provala Osmanlija u Bosnu i gubitak Dalmacije u korist Mletačke Republike (1409. anžuvinski pretendent na prijestolje Ladislav Napuljski prodaje za 100 000 dukata Mlečanima Zadar, Novigrad i Vranu, kao i svoja prava na Dalmaciju); tijekom idućih godina Mlečani postupno osvajaju najveći dio dalmatinskih gradova, s izuzetkom Dubrovnika, koji se od 1358. razvijao kao samostalna republika priznajući vlast hrvatsko-ugarskih vladara. Dalmacija time ulazi u sastav mletačkih prekojadranskih stečevina (Stato di mar) te će u sklopu Serenissime ostati sve do njezina nestanka s povijesne pozornice 1797. Za Sigismundove vladavine (1387– 1437), tijekom koje je vladarova politika u velikom mjeri bila usmjerena prema središnjoj Europi, za hrvatske zemlje osmanska opasnost postala je ozbiljnom prijetnjom, dok su istodobno velikaški rodovi na koje se vladar oslanjao (Celjski, Talovci) bili i njegov oslonac, ali i prijetnja snažnijoj središnjoj vlasti.
U doba kratkotrajne vlasti Albrechta II. (1437–39) također se nije uspjela ustrojiti učinkovita protuosmanska obrana. Nakon njegove smrti ponovno je otvoreno dinastičko pitanje; unutarnji nemiri smireni su tek dolaskom na prijestolje kralja Matije Korvina (1458–90), uspješnog vojskovođe i organizatora protuosmanske obrane, ali i vladara koji je dao nemalen prinos razvoju humanizma i renesanse na prostorima svoje vladavine.
Od druge polovice XV. stoljeća, a posebice nakon pada Bosne (1463), osmanska nadiranja izravno su zaprijetila hrvatskim područjima. Iako je kralj M. Korvin uspio ustrojiti učinkovitu protuosmansku obranu (izgradnja cijelog niza utvrda, ustroj kapetanija i obrambenih vojnih snaga), njegov prevelik angažman u zemljama središnje Europe odvraćao je pozornost od konkretnih opasnosti koje su prijetile hrvatskom, slavonskom i dalmatinskom području. Kako bi se suprotstavio moćnim velikašima koji su sprječavali snaženje središnje kraljevske vlasti (knezovi Iločki, krčki knezovi Frankapani), Korvin se oslanjao na niže plemstvo; upravo u tom razdoblju, pod pritiskom Korvina, Frankapani predaju Krk Mlečanima (1480), čime je bilo zaokruženo njihovo zauzeće Dalmacije.
Nakon smrti Matije Korvina, koji nije ostavio zakonita nasljednika, za kralja je izabran Vladislav II. Jagelović (1490–1516), čime je bio označen kraj srednjovjekovlja, u svojim posljednjim etapama obilježen slabljenjem kraljevske moći i obrambene snage Kraljevstva. Pod pritiskom plemstva Vladislav je bio prisiljen odreći se nekih pozitivnih reformnih mjera svojeg prethodnika, što je, poglavito u osmanskim naletima posebice izloženoj Hrvatskoj, dovelo do daljnjeg slabljenja učinkovite obrambene snage. Glavni teret obrane tada je snosilo domaće plemstvo uz potporu Habsburgovaca (zainteresiranih za obranu svojih zemalja) i pape, a nakon poraza hrvatskog plemstva na Krbavskom polju 1493. povezivanje s dinastijom Habsburg činilo se jedinim rješenjem za opstanak Kraljevstva. Sve je to postupno dovodilo i do gospodarskog slabljenja hrvatskih gradova, čemu je jedino uspješno odolijevao Dubrovnik koji se vještom diplomacijom i trgovačkim ugovorima nametnuo kao svima potrebna trgovačka premosnica između Istoka i Zapada. Iako su hrvatski banovi (Ivaniš Korvin, Ivan Karlović) dugotrajno uspijevali odolijevati osmanskim naletima, pogibija bana Petra Berislavića 1520. predstavljala je svojevrsnu prekretnicu u ratovanju tijekom kojega su hrvatske zemlje bile napadane i opustošene, ali ne i osvajane. Osmanski prodori i desetljeća neprekinuta ratovanja, razaranja i nesigurnosti doveli su do egzodusa stanovništva s nemalog dijela hrvatskog teritorija; hrvatske iseljeničke skupine s ratom zahvaćenih područja naseljavaju tada širok prostor hrvatskog sjevera, mletačke posjede u Dalmaciji i Istri, unutarnjoaustrijske zemlje, Ugarsku, kao i mnogobrojne pokrajine na suprotnoj obali Jadrana – od Furlanije i Veneta do Marki i Apulije. Nakon pada ugarske tvrđave Beograda 1521. Osmanlijama je bio otvoren put za prodor u dubinu Slavonije, ali su se izravni udarci zbili ponajprije u Hrvatskoj, gdje su do 1527, osim Klisa (koji Osmanlije zauzimaju 1537), pale sve utvrde južno od Velebita. Hrvatsko Kraljevstvo bilo je okupirano u svojemu središnjem dijelu, a i Srijem s istočnom Slavonijom bio je nakon 1526. u vlasti Osmanlija.
Pogibija kralja Ludovika II. na Mohačkom polju 1526. otvorila je i pitanje izbora vladara te se hrvatsko plemstvo, očekujući konkretnu pomoć u organizaciji protuturske obrane, priklonilo Ferdinandu Habsburškom (kralj Ferdinand I., 1527–64), izabranom 1. I. 1527. na saboru u Cetingradu. Istodobno, slavonsko se plemstvo priklanja Ivanu Zapolji, kojega je kao pretendenta Ferdinand naposljetku uspio poraziti. Okončanjem ovih prijestolnih sukoba i izborom Ferdinanda za kralja, Hrvatska i Slavonija ulaze u novu državnu zajednicu, u sklopu koje će ostati gotovo puna četiri stoljeća. Upravo u doba najveće ugroze hrvatskog prostora, kada je prostor Kraljevstva bio sveden na “ostatke ostataka”, prevladana je stoljetna razdvojenost hrvatskih zemalja; 1558. sjedinili su se sabori Hrvatske i Slavonije u zajedničko tijelo “staleža i redova”, a razdioba na dvije upravno odijeljene banovine zauvijek je nestala. Istodobno se odvijao proces osiromašenja hrvatskoga seljaštva koje je, uz uobičajene feudalne obveze prema plemićkom gospodaru i Crkvi, u ratnim vremenima bilo prisiljeno utvrđivati granicu i plaćati nemale ratne namete. Najpoznatija seljačka pobuna protiv takvih, nasilno uvedenih obveza, ali i surove politike vlastelina, zbila se na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu Franje Tahija. Buna, predvođena Matijom Gupcem, izbila je 1573. i zahvatila i susjedna vlastelinstva i susjedne slovenske krajeve, a ugušena je u odlučnoj bitki kraj Stubičkih Toplica 9. II. iste godine.
Koncem XVI. stoljeća osmanski pritisak na hrvatske granice postiže svoj vrhunac. Godine 1592. pada Bihać, glavno vojno-strateško uporište u obrambenom pojasu od mora do donje Kupe; tim su se osvajanjem Osmanlije primakli Karlovcu (nova tvrđava koja se gradila od 1579), ali je osmanski poraz kod Siska 22. VI. 1593. naznačio prekretnicu u stogodišnjem hrvatsko-turskom ratovanju. Bitka kod Siska otvorila je i preduvjete za izdvajanje zasebnih vojnih pograničnih područja prema granici s osmanskim stečevinama. Na opustjela zemljišta sustavno su naseljavani Vlasi (ponajprije pravoslavne vjere), koji su prelazili s osmanskih područja uz uvjet da im se ostavi vjerska i društvena sloboda; oni će za stoljeća unaprijed tvoriti sloj vojnika krajišnika. Područja njihova naseljavanja bila su izuzeta od vlasti bana i Sabora, čime je od 1627. Vojna granica bila faktički ustrojena kao zasebna habsburška pokrajina, podijeljena na dva generalata – Karlovački za Hrvatsku granicu i Varaždinski za Slavonsku granicu. Važan događaj za hrvatsku povijest u drugoj polovini XVII. stoljeća zasigurno je bila protuhabsburška urota najmoćnijih hrvatskih i ugarskih velikaša (Zrinsko-Frankapanska urota), izazvana centralističkim i germanizatorskim težnjama bečkoga dvora. Povod je bio sklapanje nepovoljnog mira s Osmanlijama u Vašvaru (1664). U uroti su sudjelovali braća Nikola VII. i Petar IV. Zrinski, Fran Krsto Frankapan, ostrogonski nadbiskup Juraj Lippay, erdeljski knez Ferenc I. (Franjo I.) Rákóczy, državni sudac Ferenc III. (Franjo III.) Nádasdy i štajerski velikaš Erazmo Tattenbach. Urotnici su bez uspjeha tražili pomoć u Francuskoj, Poljskoj i Turskoj; izdani od Osmanlija, P. Zrinski i F. K. Frankapan odlaze (1670) u Beč izmoliti pomilovanje. Nakon višemjesečne istrage osuđeni su na smrt zbog veleizdaje i smaknuti (30. IV. 1671) u Bečkome Novom Mjestu. Slomom Zrinskih i Frankapana uništene su dvije najmoćnije hrvatske velikaške obitelji, ali i oslabljena sposobnost hrvatskoga plemstva da se bori za svoja municipalna prava.
Druga polovica XVII. stoljeća obilježena je i višedesetljetnim ratovima protiv Osmanlija. Tijekom Kandijskoga rata (1645–69) Mletačka Republika učvrstila se u krajevima do Velebita, rijeke Cetine i donjega Poneretavlja; nekadašnja se odvojenost hrvatskih zemalja sada javila u novom obliku: Velebit je odvojio Hrvatsku od središta njezina nekadašnjega matičnog teritorija, koji je s mletačkim širenjem na kopno ponio i ime Dalmacija. U vrijeme Bečkog (1683– 99) odnosno Morejskog rata (1684–99) oslobođena je cijela Hrvatska do Velebita, Slavonija i veći dio Ugarske, a u Dalmaciji se mletačka vlast proširila (uključivo i nakon rata 1714–18) na područja koja su i danas hrvatska državna granica. U dalmatinskim komunama pod mletačkom upravom i dalje se ustroj vlasti odvijao prema načelima preuzetima prilikom pristupanja pod okrilje Serenissime; gradskog je kneza (načelnika) imenovala središnja mlet. vlast, a sama grad. vijeća imala su tek sporednu ulogu glede odlučivanja o temeljnim pitanjima iz javnog života grada. Istodobno, a posebice u vrijeme prestanka osmanske opasnosti i ponovnoga otvaranja slobodnih pomorskih i kopnenih trgovačkih putova, jača sloj građanstva (trgovci, kapetani, brodari) koje – iako gospodarski snažno – nema mogućnost sudjelovanja u kreiranju komunalne politike. Nasuprot gospodarskoj stagnaciji dalmatinskih gradova, više stoljeća izloženih neposrednoj osmanskoj opasnosti, jačala je gospodarska moć Dubrovačke Republike, koja u XVI. stoljeću postiže svoj puni gospodarski razvoj. Iako je katastrofalan potres 1667. zaprijetio očuvanju njezine neovisnosti, umješnost dubrovačke diplomacije, kao i očuvani gospodarski resursi, omogućili su njezino ponovno postupno uzdizanje i očuvanje stečenih posjeda od poluotoka Pelješca do Boke kotorske.
Na području Slavonije, koje je više od jednog stoljeća bilo pod osmanskom vlašću, dolazi nakon njezina povlačenja do okrupnjavanja posjeda, najčešće u rukama stranoga useljenog plemstva. Godine 1745. ondje je uveden županijski upravni sustav pod izravnom vlašću Hrvatskoga sabora i bana, ali je plemstvo obnovljenih županija (Virovitička, Požeška i Srijemska), u financijskom smislu ovisno o ugarskim vlastima, od 1751. odlučilo svoje poslanike slati i u Ugarski sabor; time je Slavonija dospjela u položaj dvojakoga političkog utjecaja i postala izraženije izložena ugarskome utjecaju. Sličan su položaj imali i nekadašnji prostrani zrinsko-frankapanski posjedi u primorju od Rječine do Senja. Zaplijenjeni od bečkoga dvora 1670, tek su 1776. bili ponovno uključeni u sastav Hrvatske. Poseban status imala je Rijeka, koja je s bližom okolicom od 1786. činila Ugarsko primorje te se taj izlaz na more počeo držati ugarskim posjedom. Uvođenjem nove ustanove – Kraljevinskog vijeća (1767) – Hrvatska je postala ovisna o dvoru i bila izravno izložena njegovim centralizatorskim namjerama, ali je, u izvršnom smislu, osigurala samostalnost prema Ugarskoj.
Tijekom XVIII. stoljeća, prestankom višestoljetne ratne nesigurnosti, nastupili su i povoljniji uvjeti za gospodarski razvoj. Priljevom novoga pučanstva širile su se obradive površine, poduzimale melioracije te je ratarstvo na sjeveru, a vinogradarstvo i uzgoj maslina na jugu, postalo jednom od glavnih gospodarskih grana većine žiteljstva. Istodobno jača i razvoj brodarstva, pri čemu posebno prednjače bokeljski brodari (Perast, Prčanj, Dobrota), ali i pomorski poduzetnici sa zadarskih otoka (Iž, Silba), s Kvarnera (Cres, Lošinj, Krk), kao i s otoka središnje Dalmacije (Hvar, Brač, Vis). U XVIII. stoljeću jačaju i gradska naselja kao sjedišta trgovačke i obrtničke djelatnosti, povećava se broj pučanstva, a građanski stalež gospodarski jača. Nastojanje cara Josipa II. (1780–90) da reformama modernizira okoštali sustav državne uprave (ukinuće kmetske ovisnosti, oporezivanje svih staleža, nov upravni preustroj i dr.), ali i da od Habsburške Monarhije stvori modernu centralističku državu s dominantim njemačkim utjecajem, doživjelo je slom te je 1790. i u Ugarskoj i Hrvatskoj ponovno uvedeno ustavno stanje, a većina je reformi povučena. Upravo zbog bojazni od narastajućeg pritiska bečkog dvora, hrvatsko se plemstvo nastoji povezati u obrani zajedničkih interesa s brojčano snažnijim ugarskim plemstvom; u tom je cilju Hrvatski sabor 1790. donio odluku da se uprava u zemlji privremeno, odnosno do sjedinjenja Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom i “Turskom Hrvatskom”, podvrgne Ugarskom namjesničkom vijeću odnosno Ugarskom saboru.
Posljednje godine XVIII. stoljeća donijele su i prijelomnicu u državno-političkom razvoju Dalmacije, gotovo četiri stoljeća podvrgnute mletačkom vrhovništvu. Godine 1797, nakon trajnog silaska Mletačke Republike s povijesne pozornice, u sastavu Habsburške Monarhije našle su se bivše mletačke stečevine Istra, Dalmacija s otocima i Boka kotorska. Međutim, već od 1805. Dalmacija, a od 1809. i Istra, kao i Hrvatska južno od Save, dospijevaju pod francusku upravu, koja se 1806. proširila i na Dubrovačku Republiku, formalno ukinutu 1808. Sva su navedena područja 1809. priključena u tzv. Ilirske pokrajine. Iako kratka trajanja, francuska je uprava u zatečenim područjima provela niz reformi: ukinute su staleške razlike, provedena je modernizacija u upravi, školstvu, sudstvu i zdravstvu, a gradnjom prometnica stvoreni su preduvjeti za brži gospodarski razvoj. Već 1813. austrijske postrojbe započinju zauzimati područja pod francuskom upravom, dokidajući Ilirske pokrajine koje su iste godine kao Kraljevina Ilirija uključene u sastav Habsburške Monarhije. Tek je 1822. dio Hrvatske južno od Save, u kojem je u međuvremenu obnovljen feudalni sustav, priključen Hrvatskoj.
Od XIX. stoljeća u političkom životu Hrvatske jačaju nastojanja u cilju obrane od mađarizacije i očuvanja hrvatske autonomije u okviru Ugarske, pozivajući se pritom na hrvatsko državno pravo. Godine 1832. grof Janko Drašković u svojoj Disertaciji, prvoj političkoj brošuri pisanoj na hrvatskom jeziku, iznosi zahtjev za uspostavom neovisne Velike Ilirije u sastavu Habsburške Monarhije. S osloncem na bečki dvor, 1835. nastupa novo, političkim iskoracima odlučnije razdoblje u političkom i kulturnom životu Hrvatske (→ narodni preporod). Ljudevit Gaj pokreće novine, otvorena je tiskara i prihvaćen novi pravopis, a 1841. – kao odgovor na političko organiziranje mađarona – osnovana je Ilirska stranka (od 1843. Narodna stranka). Od 1845. u Hrvatskom je saboru djelovala snažna narodnjačka većina, koja je odlučno djelovala na očuvanju političke neovisnosti Hrvatske u okviru Ugarske, a 1847. hrvatski jezik proglašen je službenim. Hrvatski nacionalni pokret svoj vrhunac dostiže u vrijeme Ožujske revolucije u Habsburškoj Monarhiji (1848). Barun Josip Jelačić imenovan je hrvatskim banom, a 25. III. iste godine Velika narodna skupština u Zagrebu prihvatila je Narodna zahtijevanja, program hrvatskog nacionalnog pokreta. Okružnicom od 19. IV. Jelačić je formalno prekinuo svaku svezu s tada uspostavljenom mađarskom vladom, ali je konačna odluka o vezi Hrvatske i Ugarske predana Hrvatskom saboru. U kasnijim mjesecima, unatoč višekratnim pregovorima, pokušaji nagodbe s Mađarima glede temeljnih unutarnjih pitanja (vojska, vanjski poslovi, financije i trgovina) nisu dali rezultata te se budućnost hrvatsko-mađarskih državnopravnih sveza pokušala riješiti na bojištu, što je odgovaralo i interesima bečke vlade. Slomom revolucija 1848. uveden je (ožujak 1849) na cijelom području Habsburške Monarhije oktroirani ustav, koji ju je definirao kao Austrijsku Carevinu sastavljenu od jedinstveno uređenih krunskih zemalja s vlastitim zakonodavnim tijelima i uskim autonomnim ovlastima. Iako je ustav zadržao liberalna načela iz 1848. (ukidanje feudalnih odnosa, jednakost pred zakonom, modernizacija uprave i sudstva), njegova temeljna obilježja značila su obnovu bečkog apsolutizma s težnjom stvaranja jedinstvene, centralizirane Carevine (→ Bachov apsolutizam). Hrvatskoj, koja se tada ubrajala među nerazvijeniji dio Monarhije, modernizacijske mjere bečkog dvora uspjele su ukloniti naslijeđa feudalnog društva, ali u svojim brojnim sastavnicama mlado i gospodarski nedovoljno snažno hrvatsko građanstvo nije ih moglo u cijelosti slijediti. Od 1852. započinje doba otvorenog apsolutizma: zabranjena je uporaba hrvatske zastave, Hrvatska je podijeljena na pet okružja na čelu s predstojnicima (1854), a otvorenom germanizacijom hrvatski je jezik bio zatiran. Bachov apsolutizam definitvno je srušen nakon teških poraza austrijske vojske na talijanskom bojištu kraj Magente i Solferina (1859). Uspostava ustavnog stanja (od 1860) hrvatskoj je politici kao prioritete odredila uređenje državnopravnih odnosa s Ugarskom, kao i rješenje njezina statusa u okviru Monarhije. Godine 1861. Hrvatski sabor (u kojem su narodnjaci imali većinu) donosi zaključak prema kojemu Hrvatska pristaje na realnu uniju s Ugarskom (prekinutu 1848) pod uvjetom da joj ona prizna neovisnost, teritorijalnu sveukupnost, autonomiju u unutarnjoj upravi, sudstvu, školstvu i crkvenim poslovima. Istodobno, promađarska Unionistička stranka zauzimala se za sklapanje realne unije s Ugarskom bez ikakvih prethodnih uvjeta, dočim su pravaški prvaci Ante Starčević i Eugen Kvaternik zastupali motrište o samostalnoj hrvatskoj državi izvan Monarhije. Godine 1863. dolazi do rascjepa u Narodnoj stranci; dio narodnjaka predvođenih Ivanom Mažuranićem osniva Samostalnu narodnu stranku koja se zalaže za sporazum s Austrijom prije negoli se ona nagodi s Ugarskom. Zaokret dijela hrvatskih političara prema Austriji došao je kasno; pregovori između Austrije i Ugarske već su bili u punom tijeku i 1867. urodili su Austro-ugarskom nagodbom; godinu dana potom unionistička većina u Hrvatskom saboru sklapa s Ugarskom → Hrvatsko-ugarsku nagodbu; njome je Hrvatska, iako priznata kao politički subjekt s pravom na teritorijalnu cjelovitost, u većini poslova postala ovisna o Ugarskoj. Godine 1871. narodnjaci ponovno osvajaju većinu u Saboru i pregovorima djeluju na reviziji Nagodbe (postignuto 1873); istodobno se pokušaji oružani borbe za osamostaljenje Hrvatske (Kvaternikov ustanak u Rakovici) pokazuju iluzornima. Godine 1873. započinje i proces razvojačenja Vojne granice, koja je 1881. priključena Hrvatskoj i Slavoniji. Nacionalno gibanje tijekom 1870-ih jača i u drugim hrvatskim krajevima: u Dalmaciji narodnjaci odnose pobjedu nad dotad premoćnom talijanaškom (autonomaškom) strankom, u Istri svećenstvo i građanska inteligencija postupno preuzimaju vodstvo u procesu nacionalnog osvješćivanja Hrvata i njihova uvođenja u politički život, a nacionalno gibanje primjetno je i kod Hrvata u Podunavlju.
Imenovanjem I. Mažuranića banom (1873) u Hrvatskoj su u kratkom razdoblju provedene mnogobrojne liberalne reforme, nužne za razvoj modernoga građanskog društva: uprava je odijeljena od sudstva, doneseni su zakoni o tisku i o pravu na okupljanje, uređeni su zastarjeli zakoni o posjedovnim odnosima, a 1874. uvedena je opća obveza pohađanja osnovne škole. Nakon osnutka Akademije 1866. (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti), u Zagrebu je 1874. otvoreno Sveučilište (odobreno već 1869).
Nakon 1875. u Hrvatskoj raste pritisak mađarizacije (kršenje odredbi Hrvatsko-ugarske nagodbe, pokušaj nametanja mađarskog jezika u zajedničke ustanove i dr.); nakon velikih protumađarskih demonstracija u Zagrebu 1883. na položaj hrvatskog bana doveden je → Károly Khuen-Héderváry, koji je u 20 godina svojega djelovanja represivnim metodama gušio politička i građanska prava, provodio otvorenu politiku mađarizacije, a u cilju izazivanja nestabilnosti oslanjao se na domaće Srbe. Borbu hrvatskih političkih stranaka za financijsku samostalnost Hrvatske preuzima početkom XX. stoljeća napredna omladina, skupina mladih pripadnika hrvatske građanske inteligencije uglavnom školovana u Pragu, gdje je na njihovo političko motrište u velikoj mjeri utjecala ideja češkoga političara → Tomáša Garriguea Masaryka. Pokret je na posebno snažan odjek naišao u Dalmaciji, gdje vodeći političari → Frano Supilo i → Ante Trumbić, kao nositelji politike “novoga kursa”, zastupaju stajalište rješenja hrvatskog pitanja etapno, polazeći od postojećega državnopravnog položaja Hrvatske; predviđalo se proširenje hrvatske autonomije u smislu osiguranja financijske samostalnosti te potom – u skladu s Hrvatsko-ugarskom nagodbom – sjedinjenje Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom. Na sastanku predstavnika hrvatskih oporbenih skupina iz banske Hrvatske i Dalmacije održanom u listopadu 1905. u Rijeci prihvaćena je → Riječka rezolucija, kojom je iskazana podrška mađarskoj oporbi radi otpora austrijsko-njemačkom prodoru na Istok; desetak dana poslije u Zadru su politiku novoga kursa prihvatile i srpske oporbene skupine u Hrvatskoj, a potom i dalmatinski Talijani. Iste je godine u Dalmaciji, ujedinjenjem Stranke prava i Narodne hrvatske stranke, osnovana Hrvatska stranka s političkim programom sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Koncem iste godine u banskoj Hrvatskoj zagovornici politike novoga kursa ustrojili su Hrvatsko-srpsku koaliciju, koja je na izborima 1906. odnijela pobjedu. Međutim, već i prije nego što je Koalicija preuzela vlast, Mađari su postigli sporazum s Austrijom, čime je obnovljena politika dualizma. Godine 1907. mađarska je vlada političkim pritiskom (takozvana željeznička pragmatika o uvođenju mađarskoga jezika na hrvatskim prugama) oborila Koaliciju s vlasti; gotovo istodobno, uz potporu velikoaustrijskoga kruga, novi kurs poražen je i u Dalmaciji. Godine 1908. za hrvatskoga je bana postavljen → Pavao Rauch, koji je trebao pripremiti hrvatsku političku javnost za aneksiju Bosne i Hercegovine (provedena iste godine); 1909–10. vodio se proces protiv uhićene skupine Srba, optuženih da su radili na priključenju Hrvatske, Dalmacije i Bosne i Hercegovine Srbiji (→ Veleizdajnički proces); 1910. proces i presude su poništeni. Istodobno je na takozvanom → Friedjungovu procesu propao pokušaj da se Hrvatsko-srpska koalicija, a posebice F. Supilo, optuže za veleizdaju. Godine 1910. hrvatskim banom postaje → Nikola Tomašić; njegov pokušaj dogovora s Hrvatsko-srpskom koalicijom radi uspostave dualističke vladavine nije uspio, pa je Hrvatski sabor raspušten; izborna reforma bana Tomašića ukinula je posredno biranje zastupnika Sabora i toliko smanjila porezni cenzus da se broj osoba s pravom glasa u Hrvatskoj gotovo učetverostručio, ali opće, tajno i neposredno pravo glasa u Hrvatskoj nije primijenjeno sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije. Provođenje represivnih mjera protiv oporbe nastavljeno je i za bana → Slavka Cuvaja (od 1912); raspuštanje Sabora i cenzura tiska dovodi do velikih prosvjeda zagrebačkih srednjoškolaca, nakon čega je Cuvaj imenovan komesarom. Po njegovu odstupu 1913. komesarom je imenovan Ivan Skerlecz; nakon sporazuma Koalicije s mađarskom vladom ukinuta je željeznička pragmatika, čime je hrvatski jezik ponovno uveden u uporabu na hrvatskim željeznicama.
Izbijanjem I. svjetskoga rata 1914. u Istri i Dalmaciji prestaju zasjedanja zemaljskih sabora, a svaka politička djelatnost je suzbijana; u Hrvatskoj i Slavoniji Sabor se povremeno sastajao, ali je ratno stanje sprječavalo konkretniji politički angažman oporbe. Aktivno je djelovala skupina političara u izbjeglištvu, koja pod vodstvom F. Supila i A. Trumbića osniva 1915. u Londonu → Jugoslavenski odbor koji je sa srpskom kraljevskom vladom potpisao → Krfsku deklaraciju (1917) te sudjelovao u donošenju Ženevske deklaracije (1918). Sudbina hrvatskih teritorija, međutim, rješavala se među velikim silama – → Londonskim ugovorom (1915) Italiji je za pristupanje snagama Antante obećana Istra, otoci Cres, Lošinj i Rab, sjeverna Dalmacija do rta Ploče kraj Šibenika, kao i većina dalmatinskih otoka; dio hrvatskoga teritorija u tim je diplomatskim pregovorima bio namijenjen i Srbiji. Kao pripadnici postrojbi Monarhije brojni su Hrvati sudjelovali u ratu na strani Centralnih sila: u zajedničkoj carsko-kraljevskoj vojsci, u mađarskim honvedima (Hrvati iz Bačke, Baranje i Međimurja), u austrijskim landverima (Hrvati iz Istre, Dalmacije i Boke kotorske te BiH) i u hrvatskom domobranstvu (Hrvatska i Slavonija); borili su se na balkanskom bojištu protiv Srbije (bitke na Ceru, Kolubari, Drini) i Crne Gore, te na ruskom i talijanskom (Soča) bojištu. Dio Hrvata sudjelovao je i na strani Antante: hrvatski dragovoljci iz prekomorskih zemalja (ponajprije iz Sjedinjenih Američkih Država) te vojni zarobljenici ili bjegunci iz austrougarske vojske. U predvečerje konačna sloma Austro-Ugarske, 5–6. X. 1918. u Zagrebu je osnovano → Narodno vijeće SHS kao političko predstavništvo tih naroda u Austro-Ugarskoj, s političkom programom sjedinjenja spomenuta tri naroda u samostalnu državu; za predsjednika je izabran slovenski političar Anton Korošec, a potpredsjednici su bili → Ante Pavelić i → Svetozar Pribićević. Dana 29. X. 1918. Hrvatski je sabor na temelju potpunog prava naroda na samoodređenje raskinuo sve državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom i proglasio Hrvatsku (Dalmacija, Slavonija, Hrvatska s Rijekom) neovisnom državom, koja istodobno pristupa novoproglašenoj → Državi Slovenaca, Hrvata i Srba; tom odlukom prestala je vladavina Habsburgovaca nad Hrvatima, a Hrvatski je sabor priznao vrhovnu vlast Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. Istodobno talijanska ratna mornarica provodi okupaciju istarskih i dalmatinskih gradova; Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba prosvjedovalo je kod američkoga predsjednika Thomasa Woodrowa Wilsona i bezuspješno nastojalo da Državu Slovenaca, Hrvata i Srba prizna neka od savezničkih vlada. Napokon, 23–24. XI. 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba prihvatio je zaključak da se Država Slovenaca, Hrvata i Srba ujedini s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu; pristupanjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba Kraljevini Srbiji 1. XII. 1918. stvorena je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (od lipnja 1921. Kraljevina) s dinastijom Karađorđevića na prijestolju; sjedinjenje su pratili i veliki prosvjedi u Zagrebu (prosinačke žrtve). Od samoga početka vladajuća karađorđevićevsko-pašićevska (Nikola Pašić) koncepcija novonastale države bila je tek proširenje Srbije na krajeve bivše Austro-Ugarske Monarhije; srpski politički koncept postao je prevladavajući, kako u temeljnim pitanjima unutarnjeg uređenja, tako i kreiranja državne politike, zakonodavstva, sudstva, financija, vojske, policije i poreza. Istodobno su → Stjepan Radić i njegova Hrvatska pučka seljačka stranka (od 1920. Hrvatska republikanska seljačka stranka) ustrajavali na stajalištu republikanizma i poštovanja hrvatske državne i nacionalne posebnosti, postajući središnja hrvatska stranka i glavna snaga otpora velikosrpskoj politici dinastije Karađorđevića. Represivni aparat započeo je djelovati odmah po uspostavi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Godine 1920. objavljena je → Obznana, kojom je zbog sumnje u pripremanje prevrata zabranjen rad Komunističke partije Jugoslavije i komunistička propaganda; → Vidovdanskim ustavom (1921), koji je donesen bez Hrvata, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca podijeljena je na 33 oblasti, ponajprije s ciljem razbijanja povijesnih cjelina (prije svega Hrvatske) i s namjerom stvaranja uvjeta za potpuni unitarizam i državni centralizam. Istodobno, → Rapallskim ugovorom od matice Hrvatske otrgnut je, u korist Italije, prostor Istre, Kvarnera, Zadra, Lastova i Palagruže (poslije i Rijeke). Godine 1927. ustrojena je Seljačko-demokratska koalicija (SDK), nastala političkim sporazumom S. Radića i njegove Hrvatske seljačke stranke (HSS) i vodećega predstavnika srpskih političara u Hrvatskoj → Svetozara Pribićevića i njegove Samostalne demokratske stranke. Tim su se sporazumom središnje političke skupine u Hrvatskoj međusobno obvezale tražiti zajedničko rješenje za političke i gospodarske probleme u državi. Da trajnog rješenja u uvjetima nesmiljene velikosrpske centralističke politike nije bilo, pokazao je u konačnici atentat na S. Radića u beogradskoj skupštini 1928, nakon čega vodstvo Hrvatske Seljačke Stranke preuzima → Vladko Maček. Početkom 1928. kralj → Aleksandar I. Karađorđević izvodi državni udar i uvodi → Šestojanuarsku (Šestosiječanjsku) diktaturu; raspuštena je Narodna skupština, ukinut Vidovdanski ustav, zabranjene su političke stranke, dokinute političke slobode, a za predsjednika vlade imenovan je zapovjednik kraljeve garde general Petar Živković. Ime države promijenjeno je u Kraljevina Jugoslavija, upravno je podijeljena na 9 banovina s ciljem da u što više njih bude srpska većina. Upravo tih godina, u doba najjače srpske diktature, započinje emigrantska djelatnost (pod vodstvom odvjetnika → Ante Pavelića) skupine nazvane Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija. Pokušaj izlaza iz apsolutističkog poretka trebao je biti naznačen oktroiranim ustavom (1931) i posebno → Zagrebačkim punktacijama (1932), koje su zahtijevale povratak na uređenje iz 1918. Pregovori glede konkretnijega rješenja hrvatskoga pitanja otpočeli su nakon atentata na kralja Aleksandra I. (ubijenog u Marseilleu 1934), ali je nepopustljiva politika prvaka srpske Radikalne stranke → Milana Stojadinovića sprječavala svaki učinkovitiji pomak. U međuvremenu, na izborima za Narodnu skupštinu 1935. i 1938. → Vladko Maček je na čelu liste svih oporbenih skupina, pa i srbijanskih, ostvario plebiscitarnu potporu u hrvatskim krajevima. Sporazum je postignut 1939, uoči početka već neizbježnog europskoga ratnog sukoba – potpisali su ga novi predsjednik vlade → Dragiša Cvetković i V. Maček (Sporazum Cvetković–Maček). Ustrojena je → Banovina Hrvatska koja je obuhvaćala područje Savske i Primorske banovine, sastavljena je nova jugoslavenska vlada s D. Cvetkovićem i V. Mačekom kao potpredsjednicima. Banovina je imala autonomiju u unutarnjim poslovima, prosvjeti, pravosuđu, seljačkom gospodarstvu, šumarstvu, rudarstvu, obrtu, trgovini, industriji, tehničkim radovima, socijalnoj politici, narodnom zdravlju i financijama. Reakcija srpskoga stanovništva u pojedinim kotarima Banovine Hrvatske uslijedila je odmah: javno je zatraženo pripajanje srpskom dijelu države. Sporazum Cvetković–Maček i uspostava Banovine Hrvatske bili su gotovo istovremeni događaji s izbijanjem II. svjetskoga rata u Europi. Iako se Kraljevina Jugoslavija, zajedno s Banovinom Hrvatskom, pokušala održati u statusu neutralnosti, rat na prostorima jugoistočne Europe bio je neizbježan i već unaprijed određen političkim i vojnim konceptima sila Osovina. Raspad Jugoslavije, sazdane na velikosrpskoj hegemoniji i represiji, pokazao je njezinu povijesnu slabost, jer su je napustili svi, pa i sam dvor i vlada izbjegavši iz zemlje, dok je rojalistički četnički pokret, s → Dragoljubom (Dražom) Mihailovićem na čelu, nastavio i proširio zločinačke obračune s nesrpskim stanovništvom, osobito na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, surađujući s okupatorima i stvarajući teren za obnovu velikosrpske hegemonije nakon rata. Pod nadzorom okupacijskih sila, a u ime ustaškoga poglavnika Ante Pavelića, → Slavko Kvaternik je 10. IV. 1941. proglasio NDH (→ Nezavisna Država Hrvatska). Došavši iz emigracije pod okriljem Mussolinija, Pavelić je prihvatio komadanje Hrvatske, tako da je Rimskim ugovorima od 18. V. 1941. Hrvatskoj pripala Bosna i Hercegovina, a oduzeta joj Istra, Međimurje, gotovo cijela Dalmacija s gradovima i otocima, osim podvelebitskog i podbiokovskog te dubrovačkog područja, a od otoka ostali su joj samo Pag, Hvar i Brač; Hrvatska je trebala postati kraljevina, a kruna je ponuđena vojvodi od Spoleta. Najutjecajniji hrvatski političar, vođa Hrvatske Seljačke Stranke V. Maček, nije prihvatio suradnju s okupacijskom i ustaškom vlašću iako mu je bila nuđena, ali je politički prostor prepustio ustašama i jedinoj organiziranoj antifašističkoj snazi – komunistima, pod vodstvom → Josipa Broza Tita. Razočaranje hrvatskoga naroda ustaškom vlašću uslijedilo je gotovo neposredno s počecima progona, proglašavanjem rasnih zakona i otvaranjem logora za “nepoćudne i pogibeljne osobe” kojima su pripadali Židovi, Srbi, Romi kao i hrvatski demokrati, pa je i sam Maček stanovito vrijeme bio zatočen u Jasenovcu. U tim je progonima samo u logorima život izgubilo, kako današnja istraživanja pokazuju, više od 100 tisuća ljudi, žena i djece. Također, Nezavisna Država Hrvatska je bila nezavisna tek na papiru, kako u odnosu na njemačke i talijanske okupacijske vlasti, tako i s obzirom na velik dio teritorija koji nije nadzirala, a koji su nadzirali četnici (dijelovi Dalmatinske zagore, Like, Bosne i dr.), te sve jači partizanski pokret.
Antifašistički pokret u obliku oružane borbe razvio se u Hrvatskoj kao nigdje u Europi, te je od formiranja Sisačkoga partizanskog odreda 22. VI. 1941, sastavljenog gotovo isključivo od Hrvata, već koncem 1941. brojio oko 7000 boraca; početkom 1942. Glavni štab Hrvatske podijelio je bojište na 5 zona na kojima je djelovalo 5 korpusa s po 2 do 4 divizije, te je do konca 1944. taj broj rastao tako da se u partizanskim redovima borilo oko 150 000 boraca. Na slobodnim područjima stvarana su i tijela nove vlasti pod utjecajem komunista – Narodnooslobodilački odbori (NOO) od kojih se formiraju i najviša predstavnička tijela Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (→ AVNOJ utemeljen 1942), te 26. XI. 1943. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (→ ZAVNOH). Na svoja tri zasjedanja ZAVNOH je donio temeljne odluke o federalnom uređenju buduće države, kao i ključnu odluku o sjedinjenju svih okupiranih područja Hrvatske s maticom zemljom, čime je u krilu antifašističkoga pokreta utrt put hrvatskoj državnosti i njezinoj teritorijalnoj cjelovitosti, sve do suvremenoga međunarodnog priznanja njezinih granica.
Stvaranjem prve hrvatske vlade 14. IV. 1945. u Splitu, proglašenjem nove federalne Jugoslavije odlukom Ustavotvorne skupštine 29. XI. 1945. s Hrvatskom kao jednom od republika – federalnih jedinica – te faktičnom posvemašnjom vlašću komunista, otvoreni su novi povijesni procesi koji su obuhvatili velike političke, gospodarske i socijalne promjene. Politička represija pokrenuta je ne samo protiv pripadnika ustaškoga režima, nego i protiv “klasnoga neprijatelja”, ostataka “buržujskoga poretka”, kao i političkih neistomišljenika, demokrata i dr. (osude haesesovaca → Božidara Magovca, → Augustina Košutića, ali i unutarnje čistke: → Andrija Hebrang, pritisak na Crkvu i dr.), te je, pod nadzorom komunista, izvršena radikalna konfiskacija i nacionalizacija, ukinuto privatno vlasništvo, podržavljena sva privredna djelatnost osim sitnog obrta i minimalnoga seljačkog posjeda. Takva “diktatura proletarijata” prirodno je težila novom komunističkom centralizmu. Ipak, nakon sukoba sa Staljinom i Rezolucije Informbiroa, J. Broz Tito i vodeći komunisti (u Hrvatskoj → Vladimir Bakarić) traže i poboljšanje odnosa sa Zapadom i unutrašnja demokratičnija rješenja, što na jednoj strani vodi izvanblokovskoj politici (→ nesvrstanost), a na unutarnjem planu razvitku socijalističkoga samoupravljanja. Gospodarske reforme u 1960-ima omogućile su i više slobode, otvaranje granica, kao i brži ukupni razvitak, tako da i Hrvatska (kao i Slovenija) nadilazi jugoslavenske prosjeke. Time se produbljuje i jaz između razvijenih i nerazvijenih, te se prvi priklanjaju decentralizaciji, a potonji centralizmu, što ubrzo poprima karakter političkog obračuna koji se prenosi i na strukture vlasti.
Zahtjevi za decentralizacijom i inače ustavno zajamčenim federalizmom, zajedno sa zahtjevima za više slobode, uključujući i nacionalnu, dovode 1971. do → hrvatskoga proljeća, širokoga demokratskog pokreta koji obuhvaća i nekomunističke strukture. Gruba odmazda nad tim pokretom (najistaknutiji lideri → Savka Dabčević-Kučar i → Miko Tripalo) s tisućama proskribiranih, pokazala je da se Jugoslavija nije mogla ujedno i demokratizirati i očuvati. Razdoblje takozvane hrvatske šutnje nakon 1971, s novim valom političke represije, nije pomoglo tom očuvanju, jer se otvorio put radikalnom srpskom nacionalizmu koji je pod vodstvom → Slobodana Miloševića tražio ili preobrazbu Jugoslavije u korist srpskoga prava na hegemoniju, ili stvaranje Velike Srbije. Sam Savez komunista više nije imao snage zaustaviti takve tokove koji su prijetili uličnim “zbivanjima naroda”, takozvanom antibirokratskom revolucijom s obaranjem republičkih partijskih rukovodstava (Crna Gora, Vojvodina i dr., kao i pokušaji u Hrvatskoj). Tako se ponajprije u Sloveniji i Hrvatskoj otvorio demokratski proces s pokretanjem novih političkih stranaka i javnom demokratskom mobilizacijom u korist i demokratske i nacionalne obrane, što prihvaća i Savez komunista Hrvatske odlaskom iz Beograda s 14. izvanrednoga kongresa Saveza komunista Jugoslavije u siječnju 1990, te odlukom o raspisivanju prvih višestranačkih izbora iste godine. Na njima je pobjedu osigurala → Hrvatska demokratska zajednica (42%; izbori 1995: 45%) pod vodstvom → Franje Tuđmana. Ta je stranka ostala na vlasti sve do siječnja 2000. godine. U tom je razdoblju donesen prvi demokratski Ustav Republike Hrvatske (21. XII. 1990), proveden referendum o njezinoj samostalnosti (19. V. 1991), donesena Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (25. VI. 1991) te o raskidu svih državnopravnih veza s Jugoslavijom (8. X. 1991). Ostvarena je i obrana od agresije Jugoslavenske Narodne Armije (JNA) i paravojnih srpskih formacija potpomognutih iz Srbije i Crne Gore koje su težile uspostavljanju srpskih autonomnih oblasti (SAO) s ciljem pripojenja Srbiji, te izvojevana pobjeda u oslobodilačkim akcijama Bljesak (svibanj 1995) i → Oluja (kolovoz 1995). Time su integrirana sva okupirana područja, osim dijela Podunavlja koji je pripojen mirovnim procesom prihvaćenim → Erdutskim sporazumom pod okriljem Prijelazne uprave UN-a (1996–98). U ratu je poginulo ili nestalo više od 14 000 hrvatskih boraca i civila. → Domovinski rat.
Rat se prenio i na Bosnu i Hercegovinu u proljeće 1992. gdje su se koncentrirale snage JNA nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske. Hrvatska je isprva pomagala vojno savezništvo Hrvata i Bošnjaka (Muslimana) izloženih genocidu, ali to se savezništvo 1994. pretvara u otvoren sukob te i Hrvatska od međunarodne zajednice biva optužena za agresiju na Bosne i Hercegovine, pod prijetnjom sankcija, što se premošćuje sporazumom Tuđman–Izetbegović (travanj 1994) i sporazumom o hrvatsko-bošnjačkoj federaciji u Bosni i Hercegovini.
I u vrijeme Domovinskoga rata Hrvatska prolazi kroz velike socijalne, gospodarske i demografske promjene. Ratna stradanja s razaranjima gospodarske strukture, stotine tisuća prognanika i izbjeglica, ali i posljedice globalne preobrazbe gospodarsko-socijalnih odnosa, s privatizacijom u kojoj se javljaju i mnogi elementi kriminala, uzrokuju slabljenje gospodarske aktivnosti te sve više raste i nezaposlenost. Okončanjem rata socijalno nezadovoljstvo izražava se i jakim sindikalnim prosvjedima, a jačaju i kritike autoritarnoga ponašanja vlasti. Nakon smrti F. Tuđmana (u prosincu 1999) održani su predsjednički izbori na kojima pobjeđuje → Stjepan Mesić, njegov nekadašnji suradnik, ali i kritičar (osobito njegove politike prema Bosni i Hercegovini), a na redovitim izborima za Hrvatski sabor početkom siječnja 2000. pobjeđuje → Socijaldemokratska partija (SDP) u koaliciji s → Hrvatskom socijalno-liberalnom strankom (HSLS; 41% glasova, 45% zastupničkih mandata), te ove stranke (s Hrvatskom seljačkom strankom, Hrvatskom narodnom strankom, Istarskim demokratskim saborom i Liberalnom strankom) formiraju vladu na čelu s → Ivicom Račanom (SDP). Koalicijska vlada, među ostalim, snažno utire put europskim integracijama Hrvatske te potpisuje Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju koji približava Hrvatsku Europskoj uniji. U to je vrijeme Hrvatska pristupila programu NATO-a Partnerstvo za mir (punopravna članica NATO-a postala je 1. IV. 2009) i primljena je u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Postupno jačaju pozitivni procesi društvene i političke stabilizacije zemlje, ustavnim promjenama 2000. i 2001. smanjene su ovlasti predsjednika Republike, polupredsjednički sustav zamijenjen je parlamentarnim, a ukinut je i Županijski dom Sabora. Na parlamentarnim izborima u studenom 2003. pobjedu odnosi HDZ, bez dramatičnih preokreta, a vladu formira predsjednik HDZ-a → Ivo Sanader, koji ostaje premijer i nakon izbora 2007. na kojima HDZ osvaja većinu glasova, sve do 1. VII. 2009, kada iznenada napušta politiku, a premijersku dužnost preuzima dopredsjednica vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti → Jadranka Kosor. U unutarnjoj politici prioritet njezine vlade bila je borba protiv korupcije, a u vanjskoj politici završetak pregovora o pristupanju Europskoj uniji, što je učinjeno potkraj 2011. pa su predsjednik Republike → Ivo Josipović i premijerka Kosor 9. XII. 2011. u Bruxellesu potpisali ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, što se dogodilo 1. VII. 2013. kada je Hrvatska postala 28. članica Unije. Na parlamentarnim izborima 4. prosinca 2011. pobijedila je → Kukuriku koalicija, koju čine Socijaldemokratska partija, Hrvatska narodna stranka, Istarski demokratski sabor i Hrvatska stranka umirovljenika, osvojivši apsolutnu većinu u Saboru. Na predsjedničkim izborima u prosincu 2014. i siječnju 2015. pobijedila je → Kolinda Grabar-Kitarović postavši tako prva predsjednica Republike Hrvatske. Nakon parlamentarnih izbora u studenom 2015. oformljena je u siječnju 2016. koalicijska vlada (HDZ i Most nezavisnih lista) na čelu s Tihomirom Oreškovićem, koji je opozvan u lipnju 2016. Nakon samoraspuštanja Hrvatskoga sabora 15. VII. 2016. stvorili su se uvjeti za, u Hrvatskoj prve, prijevremene parlamentarne izbore, koji su održani 11. IX. 2016. te je u listopadu 2016. formirana koalicijska vlada HDZ-a, relativnoga pobjednika izbora, i Mosta nezavisnih lista. Premijer je postao Andrej Plenković, predsjednik HDZ-a od srpnja 2016.