Nobelova nagrada

Nobelova nagrada, nagrada koju godišnje podjeljuju četiri institucije (tri švedske i jedna norveška) iz zaklade utemeljene prema oporuci → Alfreda Bernharda Nobela. Nagrada se dodjeljuje od 1901. (s izuzetkom ratnih godina 1940–42), na dan Nobelove smrti (10. prosinca). Do 1969. podjeljivano je pet nagrada, a od te godine šest (za ekonomiju). Nagrade su Nobelovom oporučnom voljom namijenjene onim pojedincima ili udrugama, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, koji su svojim postignućima „pridonijeli općoj dobrobiti čovječanstva” i koji su stekli najviše zasluge za otkrića na raznim područjima. Ustanovljeno je pet nagrada za sljedeća područja: (I) fiziku, (II) kemiju, (III) medicinu ili fiziologiju, (IV) književnost te (V) nagrada mirotvorcima koji su pridonijeli razumijevanju među narodima, miru i ukidanju naoružanja. Godine 1968. Švedska banka ustanovila je šestu nagradu za ekonomske znanosti te Nobelovoj zakladi osigurava za tu nagradu jednu godišnju svotu. Prva je nagrada dodijeljena 1969. Nobelova nagrada ne dodjeljuje se posthumno. Visina nagrade jednaka je za svih šest kategorija, ali iznos ovisi o veličini fondova i njihovoj rentabilnosti. Novčani dio nagrade od 2001. iznosi 10 milijuna švedskih kruna, a ta se svota dijeli ako je dobitnika iz jednog područja više (dioba može biti različita, pola-pola za dva dobitnika, ili po 1/3, odnosno 1/2 i dvaput po 1/4 za tri dobitnika). Osim novčanoga iznosa, svaki od nagrađenih dobiva zlatnu medalju i diplomu. Prema Nobelovoj oporuci određene su institucije koje dodjeljuju svaku od nagrada. Tako nagradu za mir dodjeljuje Norveško Nobelovo povjerenstvo od pet članova, kojima mandat traje šest godina, a bira ih norveški Storting (djelomični izbori održavaju se svake treće godine). Dobitnike ostalih nagrada utvrđuju zasebna povjerenstva Kraljevske švedske akademije znanosti (za fiziku i kemiju), Karolinškoga medicinskokirurškog instituta (za medicinu ili fiziologiju) i Švedske akademije (za književnost). Povjerenstvima u radu i odabiru pomažu posebni Nobelovi instituti. Pojedina nagrada može se razdijeliti, ali najviše na tri dobitnika. Nagrade se mogu dodjeljivati samo pojedinim osobama, izuzev u slučaju nagrade za mir, koja može biti dodijeljena i pojedinim ustanovama. Ako neko od povjerenstava zaključi da te godine nitko nije zavrijedio nagradu, ona se ne mora dodijeliti. Svaka se nagrada, međutim, mora podijeliti barem jrdnom u pet godina. Dosad je četvero znanstvenika dvaput primilo nagradu, fizičar → John Bardeen (1956. i 1972), kemičar → Frederick Sanger (1958. i 1980), a → Maria Curie i → Linus Carl Pauling iz dvaju različitih područja (Maria Curie za fiziku 1903. i kemiju 1911, a Linus Carl Pauling za kemiju 1954. i mir 1962); dvije nagrade iz istoga područja (za mir) dodijeljene su → Međunarodnom odboru Crvenoga križa. Bilo je i nekoliko slučajeva odbijanja Nobelove nagrade. Uglavnom se radilo o vanjskim pritiscima na pojedince u vrijeme nacističkoga režima u Njemačkoj u razdoblju 1937–45., kada je Nijemcima, posebnom Hitlerovom uredbom, bilo zabranjeno da prihvate Nobelovu nagradu. Zbog svoje važnosti, Nobelova nagrada uvijek izaziva snažne medijske reakcije. Pokazalo se da su najmanje kontroverzne nagrade koje se dodjeljuju na području znanosti i medicine, dok su one iz područja književnosti i mira oduvijek izazivale polemike i kontroverze. Do 2006. bilo je ukupno 758 dobitnika Nobelove nagrade, od toga 33 žene. Dobitnici nagrade hrvatskoga podrijetla bili su: → Lavoslav Ružička za kemiju (1939), → Ivo Andrić za književnost (1961) i → Vladimir Prelog za kemiju (1975).